Ustavni sud BiH ugušio zaštitu domaće ekonomije

Pismo od neki dan koje je političarima uputilo Udruženja mljekara Republike Srpske podstaklo me je da članove tog udruženja, a i sve nas ostale, podsjetim na nešto čemu ima 17 godina, a što dokazuje kako ne samo političari svojom pasivnošću guše domaću ekonomiju nego je to učinio i Ustavni sud BiH na neustavan način.

U pismu pomenutog udruženja kaže se kako u BiH:

"sve slobodno ulazi i svi vršljaju po našoj kući", pri čemu se misli na nekontrolisani uvoz svega i svačega u BiH, po cijenama kojima inostrani proizvođači, nerijetko pomognuti od strane svojih država, ugušiše našu ekonomiju.

Ima tome lijeka, onog pravnog, samo što domaći političari na vlasti uporno neće da ga koriste, čime oni, a ne samo stranci, ugušiše našu ekonomiju.

Svjedočili smo tome nedavno, kada je prije koji mjesec Savjet ministara BiH uporno odbijao i odbio da uvede zaštitne mjere radi zaštite domaće industrije čelika i da time spasi od stečaja i nestanka Željezaru u Zenici i Rudnik željezne rude Ljubija.

Ne htjede to učiniti Savjet ministara BiH iako je to bio način da se spasu pomenuta željezara i rudnik, te uprkos tome što uvođenje zaštitnih mjera u takvim slučajevima dozvoljavaju i Sporazum iz 2008. godine o stabilizaciji i pridruživanju BiH i EU (SSP), kao i Zakon o spoljnotrgovinskoj politici BiH.

Naime, u članu 39. SSP sadržana je opšta zaštitna klauzula, prema kojoj BiH kao strana ugovornica ima pravo da preduzme odgovarajuće zaštitne mjere kada se proizvod jedne strane ugovornice uvozi na teritoriju druge strane u tako povećanim količinama  da to uzrokuje ili prijeti da prouzrokuje:

a) ozbiljnu štetu domaćoj industriji u BiH ;

b) ozbiljne poremećaje u bilo kojem sektoru privrede u BiH ili teškoće koje bi mogle izazvati ozbiljno pogoršanje ekonomske situacije.

Kako vidimo, SSP iz 2008. dozvoljava BiH da uvede zaštitne mjere radi zaštite domaće ekonomije, što joj dozvoljava i Zakon o spoljnotrgovinskoj politici BiH, jer i taj zakon, koji nije suprotan SSP-u, propisuje pravo Savjeta ministara BiH na uvođenje tri vrste zaštite domaće ekonomije:

1. zaštitne mjere koje se uvode kada Savjet ministara utvrdi (samo kada bi htio) da se inostrani proizvod uvozi u BiH u povećanim količinama da to prouzrokuje povredu domaće proizvodnje;

2. antidamping zaštita koja se uvodi kada Savjet ministara utvrdi da postoji damping, a to znači da se inostrana roba uvozi u BiH po cijeni koja je niža od njene cijene u zemlji porijekla, što izaziva ili prijeti da izazove ozbiljnu štetu privredi BiH;

3. zaštita od subvencionisanog uvoza, koja se uvodi kada se utvrdi da su proizvodi ili usluge koji se uvoze u BiH subvencionisani od strane vlade ili druge institucije u zemlji porijekla.

Sve u svemu, i SSP i Zakon o spoljnotrgovinskoj politici BiH dozvoljavaju BiH da uvede zaštitne mjere radi zaštite domaće ekonomije, samo što to političari na vlasti uporno neće, čime guše našu ekonomiju.

Jednako tako ponaša se i Ustavni sud BiH. Sada daleke 2009. godine taj sud je donio odluku, broj U-5/09 od 25.9.2009. godine, kojom je ukinuo Zakon o zaštiti domaće proizvodnje u okviru CEFTA, koji je u junu 2009. godine usvojila Parlamentarna skupština BiH.

Tim zakonom bilo je propisano provođenje Sporazuma o pristupanju Centralnoevropskom (CEFTA) sporazumu o slobodnoj trgovini i da se pravila iz tog zakona primjenjuju u skladu sa prethodno pomenutim Zakonom o spoljnotrgovinskoj politici BiH.

I u CEFTA sporazumu postoje odredbe, kao i kod SSP-a, prema kojima (član 23. CEFTA sporazuma) države članice tog sporazuma imaju pravo da preduzmu odgovarajuće zaštitne mjere prema drugoj strani kada se bilo koji proizvod uvozi iz jedne države ugovornice u drugu državu ugovornicu u tako povećanim količinama da to prouzrokuje ili prijeti da prouzrokuje:

a) ozbiljne štete domaćim proizvođačima, ili 

b) ozbiljne poremećaje u bilo kojem sektoru privrede koji bi mogli dovesti do ozbiljnog poremećaja ekonomske situacije u toj državi.

Očigledno je da CEFTA sporazum dozvoljava državama njegovim članicama da uvedu zaštitne mjere radi zaštite domaće ekonomije, što po sebi podrazumijeva i pravo države da donese zakon kakav je u junu 2009. godine donijela Parlamentarna skupština BiH pod nazivom Zakon o zaštiti domaće proizvodnje u okviru CEFTA.

Nažalost, uprkos svemu rečenom, Ustavni sud BiH je vrlo brzo nakon toga donio navedenu odluku, broj U-5/09, kojom je, suprotno Ustavu BiH i pomenutim ovlaštenjima koja CEFTA sporazum daje svojim državama članicama, odlučio da nije u skladu sa Ustavom BiH Zakon o zaštiti domaće proizvodnje u okviru CEFTA.

Koliko takva odluka Ustavnog suda BiH protivrječi ovlaštenjima iz CEFTA sporazuma, a time i Ustavu BiH, svjedoči i činjenica da je protiv te odluke glasalo troje sudija (jedna trećina) od ukupno devet sudija koliko ih je odlučivalo u tom predmetu.

Tako je, dakle, i taj sud dao svoj doprinos gušenju domaće ekonomije.

Dr Milan Blagojević