Kako djeluju fondovi koji finansiraju arbitražne sporove

 – BiH zbog gubitka arbitraže koju je za slovenačku stranu finansirao Vannin Capital fond, Slovencima mora platiti višemilionsku odštetu, a zbog duga koji je napravila Republika Srpska.

U savremenim međunarodnim arbitražnim sporovima, sve značajniju ulogu igraju tzv. treći finansijeri – specijalizovani fondovi koji preuzimaju određeni pravni spor i finansiraju ga. Ko stoji iza njih i kako biraju slučajeve, samo su neka od pitanja na koja je bačeno svjetlo nakon slučaja Viaduct.

Kao što je poznato, BiH je izgubila arbitražni spor od slovenačke firme Viaduct, pokrenut 2016. godine, zbog čega danas mora isplatiti ovoj kompaniji 110 miliona KM ili oko 56 miliona evra odštete za izgubljene investicije i profit. U postupku koji se vodio pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicionih sporova, iza slovenačke firme stajao je Vannin Capital fond iz Amerike.

Kako je u razgovoru za Forbes BiH kazao VIaductov pravni zastupnik Predrag Baroš, poslovanje Viaducta bilo je gotovo isključivo vezano za projekat izgradnje minihidroelektrana na Vrbasu. Nakon što je koncesija propala, a oni, kaže, iscrpili sve vlastite finansijske mogućnosti, nisu imali sredstava da sami finansiraju arbitražu protiv BiH.

Tada su pronašli fond Vannin Capital sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je prihvatio da snosi troškove postupka. Taj fond je inicijalno odobrio 2,5 miliona dolara za pokrivanje troškova arbitraže.

Šta se navodi na stranici ICSID

Kako se navodi na službenoj stranici ICSID-a, pravni osnov spora su bili: Bilateralni investicioni sporazum (BIT) između BiH i Slovenije (2001) i Ugovor o energetskoj povelji (ECT – Energy Charter Treaty). Oba ova ugovora štite strane investitore od nepravednog tretmana, eksproprijacije bez kompenzacije, itd.

Predmet spora: Hidroelektrane – Investitori tvrde da su njihova prava povrijeđena u vezi s ulaganjima u sektor hidroenergetike u BiH.

Ekonomski sektor: Elektroenergija i drugi energetski izvori – Spor se odnosi na ulaganja u proizvodnju električne energije, konkretno putem hidroelektrana.

Podnositelji tužbe (tužitelji/investitori): Slovenačka firma Viaduct d.o.o. Portorož i njeni vlasnici Vladimir Zevnik i Boris Goljevšček.

Tužena strana: Bosna i Hercegovina

Datum registracije predmeta: 15. novembar 2016.

Tribunal (arbitražni sud): konstituisan 6. augusta 2018.

Predsjednik: William W. Park (Švicarsko–američki)

Arbitri:

Ian Laird (izabrao tužitelj)

Horacio A. Grigera Naón (izabrala BiH)

Zastupnici stranaka:

Tužitelji: Imali su advokatske timove iz Banjaluke, Beograda i Washingtona.

BiH: Zastupana od strane Pravobranilaštva BiH i advokatskih firmi iz Beograda i Beča.

Jezik postupka: engleski

Status: zaključen

Ishod: Presuda/arbitražna odluka donesena 18. aprila 2022.

(Napomena: Tekst ne navodi šta je bila presuda – da li je BiH izgubila ili dobila spor – samo da je presuda donesena.)

Osim prvobitnog arbitražnog postupka, kojeg je izgubila, kada je sud naložio da se Viaductu isplati 39,8 miliona evra odštete, BiH je podnijela zahtjev za poništenje ove odluke, ali je ad hoc komitet ICSID-a 1. maja 2024. godine odbacio taj zahtjev, čime je presuda postala konačna i izvršna. Kompletan dokument sa detaljima kada se vodio spor o poništenju, ko je zastupao BiH, a ko investitore, možete vidjeti na ovom linku.

Na službenoj stranici Vannin Capitala se navodi: Vannin Capital pruža pravno finansiranje advokatskim kancelarijama širom svijeta, smanjujući – i često potpuno uklanjajući – finansijski rizik, čime im omogućava da djeluju mnogo odlučnije i strateški.

Šta je third-party litigation funding?

Riječ je o mehanizmu /aranžmanu u kojem treća strana koja nema nikakve druge veze sa sporom koji se vodi u parnici ili arbitraži finansira neke ili sve pravne troškove strane u tom sporu u zamjenu za udio (bilo fiksni ili u procentima) prihoda ako je zahtjev uspješan. Ako se slučaj izgubi – fond snosi troškove i ne dobija ništa.

Kako funkcionišu fondovi poput Vannin Capitala?

Izbor slučajeva:

– sa velikim potencijalnim odštetama (često preko 10 miliona USD),

– jasnim osnovom za tužbu (meritum),

– mogućnošću naplate presude (enforcement risk se analizira),

– solventnim tuženim stranama (najčešće države, velike kompanije)

– analiza rizika i due diligence

Prije investiranja, fond sprovodi dubinsku pravnu i finansijsku analizu slučaja:

– pravni argumenti i izgledni ishod,

– troškovi i trajanje arbitraže,

– nadležnost suda ili tribunala,

– reputacija zastupnika i arbitara.

Finansiranje

Fond pokriva:

– troškove advokata,

– arbitražne takse,

– vještačenja, prevođenje, troškove svjedoka itd.

– ugovor o finansiranju

– zove se Litigation Funding Agreement (LFA).

Obično sadrži:

– procenat koji fond dobija u slučaju dobitka (obično 20–40%),

– klauzule o kontroli strategije (fond ne smije voditi slučaj direktno),

– ograničenja za rane nagodbe bez pristanka fonda.

– povrat ulaganja

Ako se presuda ili nagodba ostvari, fond dobija ugovoreni procenat, a ostatak ide tužitelju (npr. Viaduct-u). Ako se slučaj izgubi – gubitak snosi fond.

Pravne i etičke kontroverze

UNCTAD i ICSID su se bavili pitanjem regulacije ovih fondova jer sve više država gubi tužbe koje finansiraju privatni fondovi iz sjene.

Primjer: Vannin Capital i Viaduct

U slučaju Viaduct d.o.o. protiv BiH, Vannin Capital je bio finansijer tužbe. Prema dostupnim informacijama:

Viaduct nije imao dovoljno vlastitih sredstava da vodi arbitražu pred ICSID-om,

Vannin je uložio sredstva u zamjenu za udio u potencijalnoj kompenzaciji,

Ugovor o finansiranju je vjerovatno sadržavao klauzule koje ograničavaju pravo Viaduct-a da jednostrano povuče tužbu ili se nagodi bez odobrenja fonda.

Osim ovog fonda poznati su još i fondovi Burford Capital, Therium, Omni Bridgeway…

Koji je najveći ugovor o finansiranju sudskih sporova u istoriji?

U oktobru 2023. godine, Gramercy je uložio oko 450 miliona funti u advokatsku kompaniju Pogust Goodhead sa sjedištem u Velikoj Britaniji , pri čemu je posljednji tvrdio da je to “najveći posao finansiranja sudskih sporova u pravnoj historiji”

Zašto je uopšte nastao spor zmeđu Viaducta i BiH i zašto se morao riješiti arbitražom?

Vlada Republike Srpske sklopila je 2004.godine koncesijski ugovor vrijedan 165 miliona evra s kompanijom HES Vrbas, koju je za potrebe ovog projekta osnovala slovenačka firma Viadukt, s ciljem izgradnje dvije hidroelektrane na rijeci Vrbas – HE Krupa (instalisana snaga 48,5 MW) i HE Banjaluka–Niška (instalisana snaga 37,2 MW), na području Banjaluke.

Ipak, 2013. godine Vlada Republike Srpske jednostrano je dodijelila koncesiju preduzeću Elektroprivreda Republike Srpske za izgradnju mini hidroelektrane Bočac 2, smještene svega nekoliko kilometara uzvodno od planirane HE Krupa. Ovom odlukom slovenački projekat je doveden u pitanje zbog umanjenog hidropotencijala Vrbasa, što je Viadukt doživio kao grubo kršenje ugovornih obaveza te je na posljetku pokrenuo i arbitražni postupak kako bi namirio štetu, koja mu je kako je tvrdio, kršenjem koncesije, nanesena.

No, prije arbitraže, slovenačka firma pokušala je, o čemu je ranije za Forebes BiH govorio profesor ustavnog prava i nekadašnji pravobranilac BiH Mlađan Mandić, mirno riješiti spor, gdje bi Republika Srpska nagodbom platila između milion i nešto više od 3,5 miliona evra odštete Slovencima, a ne 110 miliona KM, koliko je do danas, nakon arbitraže i neispunjavanja preuzetih finansijskih obaveza narastao ukupan dug Republike Srpske, koji, kao pravni subjekt, mora isplatiti država BiH.

U protivnom, radi naplate duga, plijeniće joj se imovina kao i računi u inostranstvu. Šta to u praksi znači, na teži način je osjetila Agencija za kontrolu vazdušnog saobraćaja BiH (BHANSA), kojoj su, zbog ovog dugovanja zamrznuta finansiranja iz sredstava Evropske organizacije za vazdušni saobraćaj (EUROCONTROL), ugroženo joj je poslovanje, dalje finansiranje, a postoji mogućnost, da upravo zbog toga izgubi i kontrolu nad svojim nebom.

Da je bilo pregovora potvrdio je za Forbes BiH i Predrag Baroš pravni zastupnik HERS Vrbas i Viaducta iz banjalučke advokatske kancelarije Baroš.

„Postojali su pokušaji da se stvar riješi sporazumno, kroz pregovore, ali taj dogovor na kraju nije realizovan, ne mogu detaljno da se izjasnim ko nije prihvatio i ko je sve učestvovao u tim pregovorima, jer nisam bio tada prisutan. Zastupanje kompanije smo preuzeli 2015.godine, a to se dešavalo, mislim, 2010. godine, kada advokati nisu bili uključeni u slučaj. Ono što znam iz dokumentacije, postojao je prijedlog za sporazumno rješenje u iznosu od 3,7 miliona eura“, kaže Baroš.

Opozicija iz Republike Srpske ispituje vlasti RS koje su učestvovale u koncesiji i prirodu firme Viaduct

No, osim pljenidbe imovine, načina na koji će dug Slovencima biti isplaćen, a za koji Savjet ministara BiH još uvijek ne iznalazi adekvatan model kojem se ne bi protivio niko u BiH, otvaraju se i druga pitanja:

Kako je kompanija iz Slovenije sa manje od dva miliona evra prihoda dobila 165 miliona vrijedan projekat izgradnje dvije hidroelektrane na Vrbasu. Pritome, bez iskustva, odnosno referenci u ovoj djelatnosti? (Viaduct se bavi inženjeringom i građevinarstvom).

Pojedini izvori i javni narativi koji ovih dana dolaze iz opozicije Republike Srpske konstatuju: „Posebno alarmantno: firma bez zaposlenih, faktički „tašna-mašna“, dobila je arbitražni spor vrijedan 100 miliona KM, uz dnevne kamate od 18.000 KM. Skandalozno je i to što je Vlada Republike Srpske navodno odbila nagodbu od svega milion evra! Vlast ćuti. Niko nije demantovao odbijanje nagodbe. Pa se logično postavlja pitanje – da li je milion evra odbijen zbog očekivanja većeg kolača?“.

Vlasnik Viaducta: “Pregovarali smo šest godina

Kako je u ekskluzivnom razgovoru za Forbes Slovenija pojasnio većinski vlasnik Viaducta, Boris Goljevšček, projekat izgradnje minihidroelektrana ne bi izvršavali sami.

„Vladi Republike Srpske smo predstavili više kvalifikovanih investitora, odnosno partnera (Groupe E iz Švicarske, EoN iz Njemačke, Statkraft iz Norveške, ČEZ iz Češke, EnBW iz Njemačke i druge), svi su renomirani proizvođači električne energije koji su željeli učestvovati i u drugim energetskim projektima. Zašto nisu uspjeli uvjeriti Vladu, pitanje je za Vladu Republike Srpske. Nikada nismo planirali sami završiti projekat vrijedan do 165 miliona eura, zato smo i tražili – i našli – kvalifikovane partnere“, rekao je Goljevšček.

Od potpisivanja ugovora 2004. do 2010. godine, kada su saznali da je Vlada Republike Srpske dala koncesiju državnoj Elektroprivredi za malu hidroelektranu Bočac 2, samo nekoliko kilometara od hidroelektrane Krupa, u projekat su, kazao je dalje Gljevšček, uložili tri miliona evra. Novac je otišao za otvaranje kancelarije u Banjaluci, plate dvoje stalnih radnika koji su tu radili do 2013. godine, nabavku meteorološke stanice za mjerenje na Vrbasu i drugo.

Sud u Vašingtonu je prilikom utvrđivanja štete uzeo u obzir ne samo investiciju, već i izgubljenu dobit.

On dodaje da projekat izgradnje dvije hidroelektrane na Vrbasu nije daleko odmakao jer, prema njegovim riječima, Vlada Republike Srpske nije ispunila uslove koje je trebala ispuniti po ugovoru, kao što je otkup zemljišta od vlasnika na kojem je trebalo graditi hidroelektrane, niti potvrđivanje pomenutog IIP-a.

“Pregovarali smo šest godina, promijenilo se nekoliko vlada i ministara energetike”, naglašava on. Dodaje da je Viaduct prošle godine najavio prinudni povrat odštete, uključujući kamatu.

“Važno je dodati da su advokati Viaducta do danas više od 18 puta obavijestili sve nadležne organe u BiH, ali nikada nisu dobili zvaničan odgovor“, kaže on za Forbes Slovenija i otkriva šta će oni sa novcem ako ga dobiju?

“Dio toga ćemo iskoristiti za nadoknadu troškova američkog fonda Vannin Capital, koji finansira sudske postupke, za plaćanje advokatskih kancelarija u Republici Srpskoj, Engleskoj i SAD, koje su pravni zastupnici Viaducta, za otplatu kredita EnBW Energie i vraćanje kredita drugim poveriocima, koji su svi navedeni u ICSID-u, biće podeljeni između ICSID-a”, kaže Goljevšček.

Fond snosi troškove postupka

Arbitraža ovoga tipa BiH prijeti i vezano za vjetropark Trusina, ukoliko se u međuvremenu ne postigne sporazum.

Kako je za Forbes BiH potvrdio Predrag Baroš, iz banjalučke advokatske kancelarije Baroš, zagrebačka firma „Kermas Energija“ koja je većinski vlasnik (97 posto) udjela u firmi „Eol Prvi“ iz Nevesinja koje je 2012. godine sa Vladom Republike Srpske zaključila ugovor o koncesiji za izgradnju i korištenje parka vetrenjača na lokaciji Trusina, u februaru 2024.godine uputila je Savjetu ministara BiH i Vladi Republike Srpske opomenu pred pokretanje arbitražnog postupka.

Dodao je kako još uvijek nije pronađen fond koji je zainteresovan za ovaj predmet i koji bi finansirao tužbu, iz tog razloga arbitraža i nije pokrenuta. No, po njemu, dogovor je ubjedljivo bolje rješenje nego arbitraža, i za njega još uvijek postoji mogućnost.

“Zato što kod ovakvih arbitraža ne postoje rokovi zastare, i kada protekne period 10, 15 godina, vama kada arbitražni sud dodijeli iznos od 20, 30 miliona evra, to automatski nije 20,30 miliona evra, već 70,80 miliona evra, zato što se odmah obračuna kamata za protekli vremenski period, i ta je kamata toliko štetna i predstavlja najveći rizik tužene strane za vođenje jednog arbitražnog postupka”, govori Baroš. 

(Forbes) Foto: Mondo.ba