Kako je nekada izgledala dnevna njemačka inflacija

Njemačka je u 20. vijeku dva puta ostala bez novca kojem se moglo vjerovati — nakon Prvog i nakon Drugog svjetskog rata. Prvi put se to završilo jednom od najtežih hiperinflacija u istoriji, a drugi put stvaranjem njemačke marke, valute koja je decenijama bila sinonim za stabilnost.

Oba perioda opisana su u dva teksta Enciklopedije ekonomije portala Econlib, koje su napisali ekonomisti Majkl K. Salemi (Michael K. Salemi) i Dejvid R. Henderson (David R. Henderson). Njemačku marku dobro pamte i građani Bosne i Hercegovine.

Cijene su se svakog mjeseca četvorostruko povećavale

Salemi u tekstu o hiperinflaciji objašnjava da ekonomisti taj pojam koriste kada mjesečna inflacija pređe 50 odsto. Njemačka je tu granicu višestruko premašila.

Indeks cijena u novembru 1923. bio je više od 10 milijardi puta veći nego u avgustu 1922. godine, što odgovara prosječnoj mjesečnoj inflaciji od 322 odsto. Cijene su se tokom 16 mjeseci hiperinflacije u prosjeku četvorostruko povećavale svakog mjeseca, a u oktobru 1923. rasle su 41 odsto dnevno.

Kurs prema dolaru to najbolje pokazuje. Prema knjizi „Lords of Finance“ istorijčara Lijakata Ahameda (Liaquat Ahamed), dolar je u avgustu 1923. vrijedio 620.000 maraka, a početkom novembra iste godine 630 milijardi. Prema Naučnoj službi njemačkog Bundestaga, na vrhuncu krize u novembru 1923. jedan dolar vrijedio je 4,2 biliona, odnosno 4.200 milijardi maraka. Kilogram maslaca koštao je 250 milijardi maraka, a vožnja tramvajem u Berlinu, koja je prije rata koštala jednu marku, 15 milijardi.

Svakodnevni život postao je borba s vremenom. Radnici su dobijali platu dva puta dnevno i u podne su išli u kupovinu kako bi novac potrošili prije nego što izgubi još više vrijednosti. Plate su se prevozile u kolicima, a zabilježeni su i slučajevi da su ljudi novčanice palili u peći jer su davale više toplote od ogrijeva koji se njima mogao kupiti.

Rat nije bio uzrok, nego štamparija

Salemi naglašava da sam Prvi svjetski rat ne može objasniti hiperinflaciju. Uništenje u ratu objašnjava zašto su cijene poslije rata bile više, ali ne i zašto su rasle iz dana u dan. Uzrok je, prema njemu, bilo masovno štampanje novca kojim je država plaćala svoje rashode. Inflaciju opisuje kao vrstu poreza kojim država uzima od svih koji drže novac dok on gubi vrijednost. Kad država vidi da novim novcem može kupiti sve manje, štampa ga još više, pa se krug sam održava.

Korijeni tog problema sežu u način na koji je Njemačka finansirala Prvi svjetski rat. Prema Naučnoj službi njemačkog Bundestaga, rat nije plaćan porezima, nego zaduživanjem.

Vlada je izdavala ratne obveznice koje su građani na početku rata kupovali sa oduševljenjem, a 4. avgusta 1914. ukinuta je zakonska obaveza centralne banke Reichsbank da novčanice mijenja za zlato, što je olakšalo zaduživanje. Količina novca centralne banke od avgusta 1914. do novembra 1918. porasla je 10,8 puta, a dug države od oko 150 milijardi maraka u novembrut 1918. bio je veći od procijenjenog nacionalnog dohotka iz 1919. godine.

Vlada je računala da će dugove nakon pobjede vratiti iz reparacija poraženih protivnika, ali je nakon poraza Njemačka sama morala plaćati reparacije.

Hiperinflacija je zaustavljena krajem 1923. uvođenjem nove valute, rentenmarke. Salemi navodi da ekonomisti različito tumače zašto je to uspjelo. Prema jednom tumačenju, presudno je bilo obećanje države da se nova valuta može zamijeniti za obveznicu vezanu za zlato. Nobelovac Tomas Sardžent (Thomas Sargent) smatra da je ključno bilo osnivanje nezavisne centralne banke koja je mogla odbiti da štampanjem novca pokriva budžetski deficit, uz više poreze i niže državne rashode.

Posljedice nisu bile samo ekonomske. Ekonomista Kostantino Bresčijani-Turoni (Costantino Bresciani-Turroni) smatra da je hiperinflacija uništila imovinu srednjeg sloja u Njemačkoj i olakšala nacistima dolazak na vlast.

Poslije 1945. inflacija skrivena iza kontrole cijena

Henderson u tekstu o njemačkom ekonomskom čudu opisuje stanje nakon Drugog svjetskog rata. Uništeno je 20 odsto stambenog fonda, proizvodnja hrane po stanovniku 1947. bila je upola manja nego 1938., a industrijska proizvodnja na trećini predratnog nivoa.

Problem je bio i u novcu. Hitler je kontrolu cijena uveo 1936., a racionisanje 1939. godine, i saveznici su oba sistema zadržali nakon rata. Racionisanje znači da država ograničava koliko robe, prije svega hrane, svako smije kupiti, a kupovina je moguća samo uz bonove koje dodjeljuju vlasti, bez obzira na to koliko novca neko ima.

Količina novca 1947. bila je pet puta veća nego 1936., dok su kontrolisane cijene bile tek 31 odsto više nego 1938. Posljedica su bile nestašice i trampa, pa je trećina do polovina poslovnih transakcija u američkoj i britanskoj zoni obavljana razmjenom robe za robu. Njemačka centralna banka Bundesbank navodi da su se ljudi snalazili na crnom tržištu, gdje su cigarete služile kao valuta.

Dan kada je uvedena njemačka marka

Preokret je došao 20. juna 1948. Prema Bundesbanku, svaki građanin je najprije mogao zamijeniti 40 rajhsmaraka za 40 novih njemačkih maraka. Plate, penzije i kirije preračunate su u omjeru 1:1, ali su ušteđevine u bankama najprije mijenjane u omjeru 10:1, a zatim 100 rajhsmaraka za 6,50 maraka. Mnogi štediše su se osjećali opljačkano. Henderson procjenjuje da je količina novca time smanjena za oko 93 odsto.

Istovremeno je Ludvig Erhard (Ludwig Erhard), tadašnji direktor ekonomske uprave američke i britanske zone, ukinuo većinu kontrola cijena i racionisanje, i to protiv savjeta dijela savezničkih službenika. Henderson prenosi i anegdotu: kada mu je američki general Lučijus Klej (Lucius Clay) rekao da njegovi savjetnici smatraju da je to strašna greška, Erhard je odgovorio da mu njegovi savjetnici govore isto.

Efeakt je bio gotovo trenutan. Već sutradan, u ponedjeljak 21. juna, u izlozima se pojavila roba koje mjesecima nije bilo. Marka je dobila fiksni kurs prema dolaru, pa je jedna marka vrijedila 30 centi, a firme su ponovo mogle planirati. Odsustvo s posla palo je s 9,5 sati sedmično u maju na 4,2 sata u oktobru 1948., a industrijska proizvodnja je od juna do decembra porasla s 51 na 78 odsto nivoa iz 1936. godine.

Nije sve išlo glatko. Potražnja je u prvim mjesecima rasla brže od ponude, cijene su skočile, a u novembru 1948. organizovan je generalni štrajk protiv Erhardove politike. Cijene su se smirile krajem 1948. godine.

Koliko je pomogao Maršalov plan

O ulozi američke pomoći mišljenja se razlikuju. Henderson tvrdi da Maršalov plan nije bio presudan jer je pomoć i u najjačim godinama, 1948. i 1949., iznosila manje od pet odsto nacionalnog dohotka Zapadne Njemačke.

Bundesbank, s druge strane, navodi da je Maršalov plan finansirao uvoz sirovina bez kojeg proizvodnja ne bi mogla rasti.

Šta je marku učinilo stabilnom

Ključnu ulogu imala je centralna banka. Banka njemačkih zemalja (Bank deutscher Länder), prethodnica Bundesbanke, dobila je 1948. isključivo pravo izdavanja novčanica i kovanica. Prema njemačkoj Saveznoj agenciji za političko obrazovanje, ta banka je od početka bila nezavisna i imala je samo jedan zakonski zadatak: čuvati stabilnost valute i spriječiti inflaciju. Taj zadatak je 1957. preuzela novoosnovana Bundesbank. To je upravo ono što Sardžent opisuje kao ključ izlaska iz hiperinflacije 1923. godine: centralna banka koja ne štampa novac za pokrivanje državnih rashoda.

Uspjeh nije bio očekivan. Prvi predsjednik Bundesbanke Vilhelm Foke (Wilhelm Vocke) prisjećao se da su mu ugledni stručnjaci, uključujući one iz Banke Engleske i Međunarodnog monetarnog fonda, govorili da nova marka nije prava valuta i da to nikada neće ni postati.

Veza s Bosnom i Hercegovinom

Iskustvo s hiperinflacijom ni ovim prostorima nije strano. Salemi, pozivajući se na ekonomistu Tejera Votkinsa (Thayer Watkins), navodi da je rekordna hiperinflacija svih vremena zabilježena u Jugoslaviji 1993. i 1994. godine.

Njemačka marka je tih godina bila jedino sredstvo plaćanja kojem su vjerovali svi. Prema Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, kada je konvertibilna marka puštena u opticaj 22. juna 1998., njemačka marka je bila prihvaćena na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Konvertibilna marka je vezana za nju po kursu 1 KM = 1 DEM, a nakon povlačenja njemačke marke preuzela je njen kurs prema evru, pa jedan evro vrijedi 1,95583 KM. Tako se stabilnost valute nastale u Zapadnoj Njemačkoj 1948. i danas indirektno osjeća u novčanicima građana Bosne i Hercegovine.

(Klix) Foto: Fejsbuk