Šta se promijenilo u Njemačkoj od puštanja migranata?

„Kad razmišljam o tom putovanju danas, ne bih ga ponovo napravio – bilo je preopasno. Ono čega se sjećam jeste da je mnogo ljudi poginulo, utopili su se… bilo je previše ljudi na tom čamcu.“

Anas Modamani, koji je kao tinejdžer pobjegao od brutalnog građanskog rata u Siriji u sigurnost Evrope 2015. godine, jedan je od mnogih koji su završili u Njemačkoj, gdje i dalje živi i danas ima pasoš piše CNN u svojoj velikoj analizi.

Sjedi u sirijskom kafiću u berlinskom naselju Neukölln, poznatom po kulturnoj raznolikosti. Modamani se smiješi, uredno je odjeven i dotjeran. Radi u IT sektoru, a u slobodno vrijeme kreira sadržaj za hiljade svojih TikTok pratilaca. No, medijska slava mu nije strana – samo nekoliko dana nakon dolaska u Berlin, selfie koji je napravio s tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel postao je viralan, kao simbol tog vremena.

Ove sedmice navršava se decenija od historijske odluke Merkel da otvori granice Njemačke za veliki broj migranata koji su tada pristizali u Evropu, bježeći od ratova ili teških ekonomskih prilika.

Slike ljudi koji u kolonama hodaju autoputevima, noseći svoju imovinu na leđima, postale su jedne od najtrajnijih u modernoj evropskoj historiji. Posljedice tog trenutka i danas se osjećaju, kako u njemačkoj, tako i u evropskoj politici.

Stotine hiljada ljudi željele su stići u Njemačku, bastion ekonomske stabilnosti i prosperiteta. Merkel ih je dočekala riječima: „Wir schaffen das“ („Mi to možemo“), 31. augusta 2015. godine. Ta rečenica postala je simbol šire politike poznate kao Willkommenskultur, ili kultura dobrodošlice.

Međutim, to je naslijeđe s kojim se Njemačka i dalje suočava, dok se desničarska partija Alternativa za Njemačku (AfD) uzdigla na talasu antiimigrantskog raspoloženja i postala najveća opoziciona grupa u zemlji.

Kancelar Friedrich Merz, svjestan prijetnje s desnice i odavno protivnik Merkelinih migracionih politika – iako iz iste CDU stranke – nakon što je preuzeo dužnost ranije ove godine, najavio je radikalne promjene migracione politike. To uključuje raspoređivanje hiljada dodatnih graničnih čuvara i vraćanje azilanata na granici, što je berlinski sud nedavno proglasio nezakonitim.

„Jasno je da nismo izašli na kraj s tim. Upravo zato pokušavamo to popraviti,“ rekao je Merz u julu.

Krajem 2024, kada je režim Bašara al-Asada u Siriji počeo propadati, hiljade ljudi slavilo je na ulicama. To je liderki AfD-a Alice Weidel pružilo priliku da ponovo pozove na povratak Sirijaca iz Njemačke.

Na mreži X napisala je: „Svi u Njemačkoj koji slave ’slobodnu Siriju’ očigledno više nemaju nikakav razlog za bijeg. Trebaju se odmah vratiti u Siriju.“

„Najbolji trenutak u mom životu“
Svijet je izgledao sasvim drugačije kada je Modamani stigao u Njemačku početkom septembra 2015, s 17 godina. Prisjeća se napornog 30-dnevnog puta kroz Liban, Tursku, Grčku, Balkan, Mađarsku, Austriju i na kraju Njemačku.

Govori da je neprestano bio u pokretu – pješice s drugim migrantima, kroz polja, duž puteva, preko planina – a zatim i na opasnom prelasku čamcem.

„Bio sam sam, nisam imao ni porodicu ni prijatelje. Otišao sam iz Sirije sam zbog rata i nisam htio da idem u vojsku… Bio sam dijete koje nije znalo mnogo o životu,“ rekao je za CNN.

Nakon čuvene Merkelinove izjave 31. augusta, hiljade ljudi stigle su na jug Njemačke 5. septembra i narednih dana – među njima i Modamani.

Dolazak u Minhen opisuje kao „najbolji trenutak u mom životu“. Mještani su se okupili da aplaudiraju i dijele hranu i vodu migrantima koji su stizali.

Njegovo putovanje ubrzo je dobilo neočekivan preokret. Nekoliko dana kasnije, napravio je selfie s Merkel dok je posjećivala izbjeglički centar u berlinskom naselju Spandau. Slike tog trenutka završile su na naslovnicama širom svijeta, a Modamani je postao lice sirijskih izbjeglica u Njemačkoj.

„Mislio sam da je glumica ili filmska zvijezda,“ prisjeća se. Iako se nisu mogli razumjeti, jer je tada govorio samo arapski, „shvatila je da želim da se slikam s njom i bila je u redu s tim.“

„Ta žena nas je posjetila u izbjegličkom domu jer je znala da je spasila toliko života i htjela je vidjeti kako žive ljudi koje je pustila u zemlju.“

Samo 2015. i 2016. godine, nevjerovatnih 1.164.000 ljudi podnijelo je zahtjev za azil prvi put.

Od januara 2015. do decembra 2024, Njemačka je registrovala 2,6 miliona prvih zahtjeva za azil, prema podacima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice (BAMF).

Velika većina dolazila je iz Sirije, Afganistana i Iraka. Samo Sirijci činili su više od trećine svih zahtjeva u te dvije godine.

Brojevi su pali nakon 2016, ali su dramatično porasli 2022, nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu.

Njemačka je u posljednjih deset godina ostala vodeća zemlja EU po broju zahtjeva za azil.

Između 2015. i 2024, podaci Eurostata pokazuju da je u EU podneseno skoro 8 miliona zahtjeva za azil, a trećina ih je bila u Njemačkoj.

Ti ogromni brojevi, djelimično rezultat politike Willkommenskultur, doprinijeli su snažnom porastu antiimigrantskog raspoloženja u Njemačkoj, ali i širom Evrope.

Njemački stručnjaci su za CNN rekli da niko, pa ni sama Merkel, nije bio spreman za takav priliv ljudi.

„Njemačka je dolazila s vrlo niskih brojeva, oko 40-50 hiljada godišnje više od decenije,“ rekao je Daniel Thym, profesor prava i direktor Centra za istraživanje imigracionog i azilantskog prava na Univerzitetu u Konstanzu. „Dakle, niko u Njemačkoj nije očekivao da će ovo biti ovako veliko, ni 2015. ni poslije.“

Na pitanje da li smatra da je Merkel izgubila kontrolu nad situacijom, Thym je odgovorio: „Mislim da jeste.“

Hannes Schammann, profesor političkih nauka s fokusom na migracionu politiku na Univerzitetu u Hildesheimu, saglasio se, dodajući da je Merkelina odluka bila pragmatična jer nijedna druga evropska država nije bila spremna pomoći.

„Merkel je morala otvoriti vrata jer je željela stabilizirati zajednički evropski azilantski sistem… nije imala alternativu,“ rekao je. Smatra da je odluka bila više politički nego altruistički motivisana i da je proizašla iz uvjerenja da je Njemačka bolje pripremljena od drugih da se nosi s krizom.

Merkel se danas rijetko pojavljuje u javnosti, ali je u dokumentarcu njemačke televizije ARD objavljenom ovog mjeseca rekla: „Jednostavno sam shvatila da je to ogroman zadatak. Nisam rekla da ja to mogu, rekla sam da mi to možemo, jer sam se nadala i pomoći ljudi u zemlji.“

Kraj „kulture dobrodošlice“
Iako su milioni Nijemaca dočekali migrante, Thym smatra da je Willkommenskultur prestao početkom 2016, nakon što su migranti optuženi za talas masovnih seksualnih napada na žene tokom dočeka Nove godine u Kelnu.

Taj incident stvorio je pritisak na Merkel i njenu politiku migracija.

Također je obilježio trenutak kada je AfD počeo osvajati više lokalnih glasova, trend koji od tada stalno raste.

Merkel je za ARD priznala posljedice svoje odluke: „Činjenica da sam to uradila polarizirala je ljude, dovela ih do AfD-a, s čim se ne slažem, ali to se dogodilo i AfD je zbog toga postao jači.“

AfD je na saveznim izborima početkom ove godine postao druga najpopularnija partija, što pokazuje nagli uspon od njenog osnivanja 2013.

Anketa ARD-a iz jula 2015. pokazala je da je samo 38% ispitanih smatralo da Njemačka treba prihvatiti manje izbjeglica. Deset godina kasnije, taj broj porastao je na 68%.

I Modamani smatra da se raspoloženje u Njemačkoj promijenilo: „Političari stalno izlaze na televiziju i govore da žele deportovati ljude nazad u Siriju ili Afganistan… Mislim da se Njemačka jako promijenila i da sigurno više ne žele izbjeglice ovdje.“

Thym smatra da su nedavni potezi kancelara Merza više simbolični nego suštinski: „Iza fasade, sistem je isti. Azilantsko pravo je vrlo evropsko, tako da njemačka vlada ne može sama mnogo promijeniti.“

Ipak, mjere možda imaju određenog efekta na privlačnost Njemačke, jer su Sirijci i Afganistanci podnijeli oko 110.000 zahtjeva u 2024, što je pad u odnosu na 154.000 u 2023, prema podacima BAMF-a. U prvih šest mjeseci 2025. broj zahtjeva iz iste grupe pao je na 29.000.

Modamani kaže da nikome ne bi preporučio put koji je on prošao.

„Ako se situacija u Njemačkoj pogorša, ne želim ostati ovdje,“ rekao je. „Možda ću potražiti drugu zemlju gdje me ljudi prihvataju i gdje osjećam da pripadam.“

(Raport) Foto: AP