Stevandić i Dodik skupštinu pretvorili u cirkus i vašarište

"Stevandić je ljekar i trebalo bi da zna šta je etičko ponašanje u profesiji i u svakodnevnom životu. I kao ljekar i kao političar, trebao bi ljudima da pomaže da se “izliječe” ukoliko vjeruje da imaju bilo kakve probleme.

Piše: Branko Perić

Na posljednjem zasijedanju Narodne skupštine Republike Srpske, njen predsjednik Nenad Stevandić kaznio je, po ko zna koji put, poslanika Nebojšu Vukanovića odzimanjem riječi i izbacivanjem sa skupštinskog zasijedanja. Ovaj put ispratio ga je riječima: ”Ja sam predsjednik Narodne skupštine, a ti si mali nasilnik i primitivac!”

Nije to bila predsjednikova nesmotrenost. Stevandićeve predsjedničke odluke redovno su praćene sarkastičnim i uvredljivim komentarima.

Stevandić je ljekar i trebalo bi da zna šta je etičko ponašanje u profesiji i u svakodnevnom životu. I kao ljekar i kao političar, trebao bi ljudima da pomaže da se “izliječe” ukoliko vjeruje da imaju bilo kakve probleme. Zašto čovjek sa etičkim obrazovanjem ima potrebu da ponižava i vrijeđa ljude sa kojima po prirodi političkog pozvanja treba da razvija ideju politike i kulturu dijaloga? Zašto zloupotrebljava moć koju mu daje trenutni položaj u političkoj strukturi? Zašto kažnjavanje mora da prati ponižavanje i vrijeđanje? Da li je u pitanju samo politička patologija, ili i neizbrisivi trag karakterologije?

Razmišljanja o genezi našeg prostakluka vratiše me u prošli vijek i vrijeme vašarskih “sramotnih” dvosmislica koje su jedni smatrali prostaklukom, a drugi narodnom duhovitošću.

Na narodnom petrovdanskom zboru u Pribiniću, prodavac sreće, s drvenom alkom u ruci, ispred poredanih flaša raznog pića, na sav glas mami lakovjerne: “Ko nabije, taj dobije, navali narode..!” Ili: pristojnim momcima, koji pjevaju u kolu, seoske lole iz prikrajka dobacuju pripjevima: “Mala moja, nevolja me stigla, spao šešir, bi li mi ga digla”.

U Beogradu, na pijaci na Zelenom vencu, iza tezge sa paradajzom, prodavac uzvikuje: “Gospođo, kakav gore, takav dole, tvrd je, može da ti stoji”. Nikome taj lascivni javni govor nije smetao, jer se neformalna javna komunikacija odvijala s ciljem uveseljavanja, razonode i razbibrige.

Ali, prostakluk je vremenom napredovao. Danas je ušao u javni prostor i postao normalna komunikacijska praksa. Parlamenti danas liče na vašarište. Narodni poslanici se međusobno optužuju, ponižavaju i vrijeđaju, a ponekad i potuku. Uvrede su postale način političkog uveseljavanja i populističkog marketinga. Onaj ko smije javno vrijeđati, prijetiti i pesničiti junak je naše političke epohe.

Narodna skupština Republike Srpske u posljednjem sazivu, gotovo redovno, pretvara se u teatar primitivnog prostakluka, ispoljavanog u neskrivenoj mržnji, demonstraciji moći, vrijeđanju i prijetnjama. Na opštu nesreću, u parlamentarnom prostakluku prednjače Milorad Dodik i Nenad Stevandić.

Čini se da je Dodik prvi donio prostakluk u Narodnu skupštinu i ustoličio ga kao legitimnu političku praksu. Niko od savremenika nije njemu sličan i niko ga nije dostigao. Mnogi su bezuspješno pokušavali da ga nadmaše. Dodik bi se mogao porediti sa rimskim imperatorom Kaligulom. Bio bi spreman dovesti konja u Narodnu skupštinu da bi ga uporedio sa Nebojšom Vukanovićem.

Političari su danas demokratska horda glupih. Umberto Eko kaže da svijetom vladaju glupi. “To je pravedno”, kaže on, “jer glupih je znatno više”! Zbog toga što vladaju, glupi primoravaju pametne da govore na način koji glupi mogu da razumiju. Ako glupan nešto nije razumio, to je problem pametnog.

E, u tome se Milorad Dodik razlikuje od svog političkog bratstva. On govori na način koji glupi razumiju. Otuda njegove psovke i prostakluke glupi dočekuju aplauzima. Zbog toga ga prate na sud i sa suda, pjevaju s njim pod šatorima i glasaju za njega na izborima.

Zbog terora glupih, danas pametni mašu glavom i pate. Ali, patili su i glupi dok su vladali pametni, kaže Eko. Sada je patnja manja, jer je manje pametnih. Pošto je srcem i dušom u blatu politike i što predvodi glupe, Milorad Dodik je ikona našeg kulturnog sloma. Svoju vladavinu obilježio je marginalizacijom kulturne politike, svođenjem kulture na manifestacione forme okupljanja i trijumfom prostakluka.

Kako je, i zašto, prostakluk postao javna stvar? Koliko se sjećam, ušao je u medijski prostor sa demokratskom tranzicijom, prvo u medije kroz rijaliti forme zabave, a zatim se proširio na sve strane. Nije to bio izraz medijskih i društvenih Sloboda. Bila je to najava opšteg društvenog rasula! Da li je bio projekat uništavanja sistema kulturnog obrasca bivše vlasti? Vjerovatno! Čak i da nije, ostavio je razorne posljedice. Ali, neka se time bave nauka i teoretičari zavjere.

U BiH smo imali visoke predstavnike koji su se bavili postratnim reformama. Ni njima nije smetala neuređenost internet galaksije i nemilosrdna industrija zaglupljivanja širokih narodnih masa u vidu Parova, Farmi i Zadruga. Potpomognuti donatorskim novcem, neki mediji su na talasu slobode širili smrtonosni virus duhovne bijede i mentalne konfuzije koji je razarao zdrav razum.

Prostakluk je plijenio pažnju publike i stvarao privid razbibrige i plitkog zadovoljstva. Bili su to danajski darovi Zapada koji su nam isporučeni sa Dejtonskim sporazumom. Taj kulturni zločin nije brinuo visoke predstavnike. Industrija lake zabave je i njima pomagala da nesmetano provode svoje prikrivene kolonijalne politike.

Dobro se primio taj kulturološki otrovni pelcer na našem ratom opustošenom prostoru. Elektronski portali su ustoličili praksu komentarisanja objavljenih sadržaja, dajući svakoj budali priliku da objavljeni sadržaj koristi za ponižavanje i vrijeđanje autora. Plaćeni botovi, profesionalni klevetnici, otpadnici svih vrsta i duhovni bijednici umrežavali su ovo medijsko zlo.

Ta vrsta javnog vrijeđanja i klevetanja obeshrabrivala je dobronamjerne i pametne ljude da se na pristojan način uključuju u javne debate. Niko nije ostajao ravnodušan na javno izrečene laži na svoj račun. Tako je glas javnosti zamijenio mračni glas društvenog šljama. Naša kultura javnog dijaloga odavno liči na seks u svinjcu!

Sa medija se umreženo zlo proširilo na prostor javnih politika i kulminiralo u parlamentima kao provincijsko vašarište na kome prodavac sreće, s alkom u ruci, ispred boca sa pićem, i dalje mami lakovjerne: “Ko nabije, taj dobije!” Prostakluk i duhovno ništavilo postaju opšte mjesto javnog prostora.

(Buka) Foto: BN