Dr Blagojević: Sebičnost jednog politikanstva

Nobelovac Ivo Andrić svojevremeno je kazao kako plitkoumni ljudi ne misle o izuzetnim i sudbonosnim događajima uopšte, sve dok ih ne osjete na svojoj koži, kao i da je jedna od slabosti čovjeka njegova mala i ograničena sposobnost predviđanja krupnih i sudbonosnih stvari.

Teško da ima drugog prostora od ovog našeg na kojem bi se u praksi mogla bolje spoznati istinitost navedenih misli, jer nigdje se, osim ovdje u Bosni i Hercegovini, nije događalo da se jedan prostor zove državom članicom UN, a da ipak u njoj ne vladaju njene institucije, da one donose državne zakone, već da to čini stranac i da u tom nametanju svoje volje nailazi na pomoć domaćih pojedinaca koji zarad lične koristi pretvaraju sebe u sluge te samovolje, ne misleći, baš kao plitkoumni iz Andrićeve misli, na svu sudbonosnost takvog načina vladanja sve dok ga ne osjete na svojoj koži.

U to smo se mogli uvjeriti i ovih dana.
Naime, na nedavno završenoj sjednici žalbenog vijeća Suda BiH u predmetu protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića moglo se čuti, i to po prvi put i samo zato što to treba Dodiku u tom slučaju, kako zakon Kristijana Šmita, kojim je nametnuto da je krivično djelo ako se ne izvršavaju akti OHR-a, nije objavljen u Službenom glasniku BiH prije nego što je Dodik potpisao neustavni ukaz o proglašenju Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH.

Međutim, iznoseći ovu tvrdnju, branilac Milorada Dodika je propustio da kaže nekoliko bitnih činjenica, što je i razumljivo, jer mu one nikako ne odgovaraju.

Dakle, propustio je, recimo, da kaže kako je visoki predstavnik Pedi Ešdaun, kada je za vrijeme svog mandata u oktobru 2002. godine nametnuo amandmane na Ustav Federacije BiH, odredio da stupaju na snagu odmah, bez obzira kada će biti objavljeni u Službenom glasniku Federacije BiH.

Ili, kada je Ešdaun u julu 2002. godine Republici Srpskoj nametnuo Zakon o imunitetu, koji je i danas na snazi, nije Milorad Dodik ni riječ rekao protiv tog zakona, pa tako ni protiv odredbe (član 9) prema kojoj taj zakon stupa na snagu odmah, bez obzira na to kada će biti objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske.

Ili, kada je Ešdaun 6.10.2002. godine nametnuo odluku kojom je Sredoja Novića, kao Dodikov kadar, imenovao za direktora SIPA-e, ni Dodik, a ni Sredoje, se ne usprotiviše odredbi iz te odluke prema kojoj ona stupa na snagu odmah, bez obzira kada će biti objavljena u Službenom glasniku BiH.

Ako nisu tada bili protiv toga, i Dodik i njegov Sredoje imali su priliku za popravni 2005. godine. Naime, 7. juna 2005. godine Ešdaun je opet nametnuo odluku kojom je ponovo naredio da Dodikov Sredoje Nović još jedan (četverogodišnji) mandat bude direktor SIPA-e. I opet je Ešdaun i za tu svoju odluku naredio da stupa na snagu odmah, što znači bez obzira na to kada će biti objavljena u Službenom glasniku BiH.

Međutim, iako su imali priliku da se poprave makar taj put i kažu Ešdaunu da umjesto odmah, Sredoje nastavi da direktoruje tek nakon što ta odluka bude objavljena u Službenom glasniku BiH, ne učiniše to ni tada, kako Dodik, tako ni Sredoje. A i kako bi, kad je to bila odluka koja je tada išla njima dvojici u prilog.

Bili su ovo samo neki iz obilja primjera o tome da je OHR do sada mnogo puta nametao svoje ustavne, zakonske i druge akte u kojima je određivao da stupaju na snagu odmah, što znači da momentom njihovog nametanja postaju odmah važeći i djelotvorni, bez obzira na datum njihovog objavljivanja u domaćem službenom glasilu.

Takvo postupanje je potvrdio i Ustavni sud BiH. Naime, 23. marta 2023. godine Ustavni sud BiH je, odlukom broj U-27/22, odlučio da su u skladu sa Ustavom BiH amandmani koje je u oktobru 2022. godine na Ustav Federacije BiH nametnuo Kristijan Šmit, kao i da su u skladu sa Ustavom BiH izmjene i dopune Izbornog zakona BiH koje je Šmit takođe nametnuo u oktobru 2022. godine.

I u tim slučajevima Šmit je naredio da njegovi amandmani na Ustav Federacije BiH te izmjene i dopune Izbornog zakona BiH stupaju na snagu odmah, a ne po objavljivanju u odgovarajućem službenom glasniku, tako da je Ustavni sud BiH, odlučivši da su ti propisi Kristijana Šmita u skladu sa Ustavom BiH, odlučio i da je u skladu sa Ustavom BiH te Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama i kada je Šmit odlučio da ti akti stupaju na snagu odmah.

Ni tada Dodik nije digao glas protiv toga, kao ni protiv činjenice da je za takvu odluku Ustavnog suda BiH glasao i Zlatko Knežević, sudija iz Republike Srpske koga je Dodikova skupštinska većina u Narodnoj skupštini imenovala na tu funkciju 2011. godine.

Nije to učinio Dodik, jer se tada nije radilo o njemu, što sasvim dovoljno govori o njegovom razornom politikantstvu, čija suština se svodi na to da je dopušteno sve što njemu lično koristi u datom trenutku. Od toga kod njega postoji samo jedan izuzetak, a to su slučajevi kada nešto što je ranije dozvoljavao postaje štetno za njega i jedino za njega.

Samo u takvim slučajevima, kakva je i nedavna sjednica žalbenog vijeća Suda BiH u predmetu protiv Milorada Dodika, on je spreman da pogazi ono što je nekada prihvatao, kada je njemu i igračima iz njegove SNSD reprezentacije tako odgovaralo.
Sve u svemu, osim što je sebično, to je i pogubno i jadno politikantstvo.

Dr Milan Blagojević