Radmila Karlaš: Čovjek koji je letio s golubovima

U pomen Ali, Aliji Mahmutoviću (1941-2023.), Banjalučaninu i dobrom duhu grada.

Republika Srpska 19.09.2023 | 15:57

Piše: Radmila Karlaš

Kažu mi da je Ale umro, a ja ne vjerujem!

Često srećem Alu, poput preostalih sugrađana i sugrađanki. Mislim, doduše pomalo pristrasno, da se to meni dešava češće nego drugima, pa ga tako trefim osim na banjalučkim ulicama, valjda na svim mostovima, dženazama, a bome i u ćevabdžinicama, kafićima, restoranima, parkovima, uz Vrbas, niz Vrbas, ukratko – svuda.

I onda ga odjednom nije bilo nigdje. Čujem, u bolnici je. Taman naumim da ga posjetim, kad kažu, izašao je. I trčim tako neki dan kao mahnita, ko će znati šta me spopalo, biće da sam jurila da pazarim cigarete na rijetkim preostalim kioscima u gradu, kad, eto ti Ale. Sva sretna promijenih putanju i sjurih mu se u naručje. Tačno ispod onog sata na autobuskoj stanici u Boriku, blizu zgrade Titanika.

Zdravili se, izljubili, popričali. Da, biće sve dobro, Ale, ponovila sam i ja u sebi nakon što smo se rastali. Ali, nije u pitanju Ale i njegovo zdravlje. On je meni rekao da će meni biti dobro. Da bi se bolje razumjeli, nisam ja od onih kojima treba govoriti da će bilo šta biti dobro, jer ja znam da hoće, budući da sam šampionka u saopštavanju pozitivnih stvari, prvenstveno samoj sebi.

Ali, Ale je nekako proniknuo u moju nutrinu brzinom i sposobnošću rendgenskih zraka, pa je razlika između mog mantranja i njegove, više puta ponovljene misli, bila značajna. Jer ja sam se, čim je to izgovorio, osjećala dobro. Kao što nisam otkad je na krajnje misteriozan način nestao moj pas Toto Vuk, avgusta ove godine. Nakon nestanka mog psa, ništa mi više nije bilo dobro. Eto, Ale je i to znao, iako mu to nisam rekla.

Kao što je oduvijek sve znao. Recimo, onomad, dok smo sjedili sto do stola Kod Muje. U onoj manjoj uščupernoj ćevabdžinici, na Haništu. Brbljam ja, brblja on, riječi nam se prepliću i priči nikad kraja. Iznikoše odnekud fragmenti sjećanja na zemljotres ‘69., pa se onda vratismo još unazad i strovalismo u Alino djetinjstvo. Lijepo me pozvao u goste.

Slušam kako je znao da će se desiti potres u Japanu, jednako kao i onaj oktobra ‘69. u Banjoj Luci. Nije to meni čudno, ma jok, sjećam se i svojih čula. Otvaranja očiju u mraku i iščekivanja, nakon čega bi obavezno zatreslo.

Nama dvoma misli se prosto sudaraju, ali nema povrijeđenih. Nisam ni izgovorila, a Ale već odgovara. Ne, ne odgovara, nadovezuje se, i to ne na moju riječ, već na misao. Nekom magijom, on se uvijek nađe u blizini kako bi mi pomogao da izbacim sav višak iz onog što roji moje misli.

U nekoj dimenziji, Ale jednostavno nabasa na moje misli i onda mi u nekoj drugoj pomogne da ih sredim. I tako sam ja žvakala svoje krpice i taman posegnula za lukom, puno luka, kada sam u dijeliću sekunde prepoznala Alin pogled koji gotovo da nije imao ništa s opštim utiskom koji njegova mala figurica ostavlja, dok je i on naizgled zaokupljen jeo ćevape. Ja taj pogled i izraz poznajem.

To su stare oči. Sveznajuće i bezvremene, smještene, kao slučajno, u to krhko tijelo. Tu sam, govore oči koje gledaju u vas, a zapravo su odijeljene od svijeta nekim svojim čudnovatijim bivstvovanjem. Čisto da se ne zaboravi.

Zagledana u izraz u njegovim očima, potkačim čašu s pivom koja se razbija, a žućkasta pjenušava tečnost razlijeva se po stolnjaku. Ale nudi da plati štetu razbijene čaše. Ponavlja to kao mala papiga. Nema potrebe, ponavljam sad i ja, ne, ne i ne. I osoblje ne želi da čuje za to, a odbijaju i da ja platim štetu. Osim što je dobri duh, Ale je i pravi džentlmen.

Taj dan je, sjećam se, okupan suncem, proljetni, taman kako treba, ni pretoplo, a ni prehladno. Očekujem da mi ljubičice i visibabe niknu iz krpica. Najednom, Ale kaže, zna me od malena, pa pokaza rukom do ispod stola, kad sam bila malecna, e, ovolicna curica. Meni se to nešto jako dopalo.

To mi nekako dođe kao da sam, otkad sam bila tolicna, bila pod nekom velikom zaštitom. Kažem mu, Ale, ti si moj melek. Meni to melek baš nešto liježe na jezik i onako ga spremno prevalih preko usana. On me, na trenutak, duže gleda i pita za roditelje. Kada sretne mog oca, hoće da ga poljubi u ruku.

Tatu to uvijek toliko gane i gotovo da ga rasplače, ne dozvoljava mu i onda ga Ale ljubi u rame. Ale me rijetko sreće s roditeljima, valjda što sam sad velika cura. Ali, on zna čija sam. I još mnogo toga otkad sam bila ovolicna. Tako da sam ja pouzdano odrastala pod njegovom zaštitom, podjednako kao i pod roditeljskom. Ne bih sada da to previše objašnjavam, uzmimo da je jednostavno tako.

Ipak, evo jedan primjer, ono kad me je Ale zasuo kestenjem. Nisam ih se mogla nagledati, mada su to bili oni isti što su nam se odvajkada drobili pod nogama, dok smo šetali po raskošnim banjalučkim alejama. Dobro, bar su nekada bile raskošne. I tada bih, ponekad, kao i toliki drugi, zastala, podigla poneki kesten i ćušnula ga u džep ili torbu. Isto je to kestenje, a ipak, nije. Jer, ovi Alini izgledaju ljepše, boje su sjajnije, sve u vezi s njima nekako je drugačije. Imaju, brate, neku magiju.

Stojim tako nasred aleje, držim kestenje na dlanu i – sretna sam. Imam svoje prirodne dragulje i moj je cijeli svijet. Nije se, naravno, radilo o kestenju, Ale bi sve što bi dotaknuo prožimao aurom čudesnosti. Kestenje je, usljed njegovog dodira, dobilo svetačke moći.

Stavila sam ga u torbu, potom u jedan, pa u drugi ruksak. Bile su to burne godine, trčalo se s aerodroma na aerodrom, prevaljivale se razdaljine, a kestenje sa mnom. I tamo gdje je nešto ranije tle podrhtavalo u razornim zemljotresima ili gdje će, koju minutu poslije, odjeknuti bombe ili se raznijeti ljudi-samoubice. Tragedije me nisu sustizale, zahvatale su tek trag mojih stopa.

Na tim putevima, pogubila sam i kestenje. Ali mi je Ale ubrzo dao kamenčiće. Opet ruksaci, putovanja i Alina svetačka moć koja štiti.

Kada prošetam svojim životom unazad, Ale je uvijek tu. Otkad sam bila ovolicna. Nedavno gledam, na fotografijama s mature jasno se vidi, u svom bezvremenom obliku. Koliko on uopšte ima godina, kada uvijek izgleda isto. Evo je, sljedeća fotografija, nekoliko godina nakon mature ponovo smo se okupili u Kazamatu, ma nije moguće, uporedo s našim pogledima, objektiv je uhvatio i Alino lice.

Kako je to moguće kad sam sigurna da ga tada nisam vidjela. Nađe Ale načina. Uostalom, pogledajte vaše fotografije, mislim da i vas prati ta magija. Sad već vjerujem da je Ale u stanju da se multiplicira i istovremeno nađe na bezbroj mjesta. Ako neki grad ima svog dobrog duha zaštitnika, onda Banja Luka svakako ima Alu. Zamislite grad koji ima živog duha zaštitnika, možete s njim čak i da pričate.

Ale, onomad Kod Muje, kao što rekoh, jede ćevape, ja krpice. Svako malo hrani golubove koji slijeću. Golubovi naginju glave usljed frekvencije Alinog glasa, a potom guču. Sporazumijevaju se, tu pred mojim očima, čovjek i ptice.

U frekvenciju se miješaju glasovi, ljudi koji prolaze pozdravljaju Alu, mašu rukom, osmjehuju se. Dan je i dalje osunčan, golubovi odlijeću, a ja, napokon, jasno vidim da i Ale leti s njima i posmatra svijet iz tih visokih, udaljenih perspektiva, premda se čini kao da i dalje sjedi za istim stolom.

Da, za stolom sjedi čovjek, brižno odvaja komade hrane za neke druge golubove koji ga čekaju, dok mu ljudi, u svom zamišljenom samarićanstvu, prilaze, doturajući mu novčanice ili neke druge sitnice. Premda svi znaju da Ale ništa ne ostavlja za sebe i ‘da mu desna ne vidi šta radi lijeva’, te da je njegov životni stil da je davanje primanje, nikom se ne dodvoravajući, nikog ne želeći fascinirati, ni hodžu, ni popa (hodže i popovi često ne prepoznaju čin ljubavi kroz koji Ale, usred dženaze ili sahrane, zafrljaci bombone na njih, ali to je već njihov problem), malo ih i sluti koliko je Ale zapravo iznad svih nas.

Šetajući gradom, taj naš dobri duh, ukazuje, saopštava, pokazuje. Nije riječ o regulisanju saobraćaja, pravljenju ostrva na Vrbasu, niti o njegovom legendarnom pogađanju životinja i brojeva iz čokoladica naše mladosti.

Niti o hodanju ogradom Gradskog mosta, čime se upisao u Knjigu legendi nekih banjalučkih Ćorkana. Ne. Ale je mnogo više i mnogo dalje, poput onih golubova na nebu, za koje mi u našoj ljudskoj gluposti i oholosti mislimo da zoblju milostinju koju im mi dajemo, što bi rekao moj brat Dado.

Često razmišljam o Ali koji ide banjalučkim ulicama i komunicira s mnogo suštastvenijim svijetom, do što je onaj što ga ljudi u svojoj ograničenosti doživljavaju stvarnim. Tada budem sretna što hodam tragovima njegovih stopa. I znam da sam ja, a ne on, ta koja zoblje milostinju. Njegovu milostinju. Samo što Ale to ne bi nazvao tako. U njegovom poretku stvari, milostinja je drugo ime za ljubav.

(4.12.2018.)

P.S.
I nemam ništa da dodam na ovaj tekst, ovog septembra 2023. godine, kada nas je zemni Ale napustio. Neću reći Zbogom, jer otišao je samo naizgled.

(Urban magazin)