Milorad Dodik kandidat i pjevač

Izdajnici su svi koji ne misle da samo Dodiku treba biti dobro u RS, ali i svi oni koji vjeruju da u ovoj zemlji treba biti podjednako dobro svim ljudima. Vlast se očito s time ne slaže.

Republika Srpska 26.02.2018 | 13:57 Ima skoro mjesec kako nas objektivna glasila Vlade Republike Srpske svakodnevno obavještavaju o ekskluzivnoj vijesti: Milorad Dodik će se kandidovati za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ostali mediji, poznati i po tome što ih Dodikovi vrli savjetnici optužuju i progone, ovu kandidaturu očekuju već godinu, naprosto zato što aktuelni predsjednik Republike Srpske i nema drugog izbora. Njemu je kandidatura za člana Predsjedništva BiH pitanje opstanka u političkom životu, karta za daljnji jaram Republike Srpske kojom suvereno gospodari već 12 godina i savršena prilika da još jednom presvuče kožu i tako pokuša skinuti sebe s američke crne liste na koju je dospio minirajući svaki napredak ove zemlje.

Sa sve RS u njoj, pa šta košta da košta. Zanimljivo: u njegovu pobjedu ne vjeruje samo Dodik, koji obećava više od 50 posto glasova na svojoj strani, već manje-više i dobar dio federalne političke scene, naročito oni koji su već izgradili s liderom SNSD-a relacije najboljih neprijatelja ili kojekakva poslovna savezništva. Birači su ovdje malo kome bitni, od njih se očekuje da slijepo slijede nacionalne vođe i umjesto o praznom stomaku razmišljaju o punoj kafani. A Dodik - zna se - voli zapjevati i nema tog orkestra u RS koga predsjednik zakitio nije.

No, da vidimo šta osim pjesme Dodik nudi u ovom času. Svaku onu ekskluzivu o samokandidaturi ispratio je obećanjima kako - kad pobijedi - neće ni doći u Sarajevo da preuzme dužnost, najavama kako će skypom učestvovati na sjednicama i opaskama da Bosna i Hercegovina nije država već teritorija. Otkud onda tolika silna ambicija da se postane dio tročlanog vrha teritorije?

Član Predsjedništva BiH - po Ustavu zemlje i onom istom Daytonu koji ne izlazi iz usta kandidata Dodika - jedan je od ravnopravne trojice, ovlasti su im podjednake, ingerencije se tiču odbrane i inostranih poslova. Sve se skupa čini kao savršeni mehanizam za trgovinu, koja je kandidatu Dodiku u ovom času beskrajno potrebna. Po nekim informacijama, Dodikova odanost Rusiji raste upravo da bi rasla i cijena trgovine, navodno već postoji i plan - zakloniće se iza Vučića i njemu fakturisati odluku odanosti autoputu BiH, a ozbiljni izvori tvrde kako njegovi emisari posljednjih sedmica pokušavaju ambasadama evropskih zemalja u Sarajevu prodati njegovo obećanje kako će postati kooperativan odmah nakon izbora još uz egidu da Savez za promjene ne može isporučiti ono što Dodik može, jer mu Srbi vjeruju?!

Istina je: Srbi su mu vjerovali i kada je 1998. na tenkovima SFOR-a postao vlast. U to je doba bez ikakve zadrške i Radovana Karadžića i Ratka Mladića zvao ratnim zločincima. Srbi su mu vjerovali i te 2006. kada je postao vlast uz pomoć SDA. Nema sumnje da mu vjeruju i danas kada im umjesto pristojnog liječenja i bilo kakvog zaposlenja nudi Pukni zoro uz objašnjenje kako je riječ o pjesmi iz Prvog svjetskog rata. Srbi mu vjeruju jer vide da predsjednik umije: svoje je imanje proširio, djecu i unučad zbrinuo, kad ide u Beograd, spava na Dedinju - jer je u međuvremenu i Izrael odustao od zakupa njegove vile, po Republici Srpskoj se voza helikopterom i sve u svemu predstavlja mjeru uspjeha.

Mali je problem što rast Dodikovog standarda nikako ne prati i rast standarda u RS, ali ljudi vole pobjednike, a Dodik ubjedljivo pobjeđuje RS: što je njemu bolje, narodu je gore, no on je otkrio matricu uspjeha - zaklinjanje u patriotizam.

Na krilima patriotizma, u ovoj svojoj drugoj etapi vlasti, Dodik protiv RS već vodi sa 12:0 i sad je zapravo jedino pitanje hoće li mu 13 biti sretan broj. Za 12 Dodikovih godina gospodarenja životom i smrti, naime, RS je po svim parametrima lošiji čak i od Federacije BiH, manje su plate i penzije, veća je nezaposlenost, škole i bolnice grcaju u dugovima, firme se raspadaju, poreski sistem se urušava, pravosudni je pod SNSD-ovom šapom, medijima upravljaju Dodikovi savjetnici, policija nema čestitih uniformi, ali zato nabavlja puške, korupcija cvjeta i svi putevi vode do predsjednika lično. Nije ni čudo, kad mu je uzor Južna Osetija, država u državi u kojoj je ostalo jedva 15 posto stanovništva. Ostali su pobjegli.

Trbuhom za kruhom danas se bježi i iz cijele Bosne i Hercegovine. Dodikov ideal od 15 posto preostalog stanovništva, po mogućnosti s iskaznicama njegove partije, nije stran ni ostalim nacionalnim liderima, onim istim s kojim se sad pa sad dogovori i oko kredita omrznutog MMF-a i oko većih akciza i oko svega zapravo što svakom od njih garantuje opstanak u dobru na krilima različitih patriotizama.

Za to vrijeme, za ekonomski napredak intenzivno se zalaže Mirko Šarović i zbog toga je izdajnik, ravan Draganu Mektiću, koji je uvjeren da je borba protiv korupcije u podjednakom interesu svih ljudi u ovoj zemlji. Izdajnici su i svi ostali koji ne misle da samo Dodiku treba biti dobro u RS, ali i svi oni koji vjeruju da u ovoj zemlji treba biti podjednako dobro svim ljudima.

Vlast se očito s time ne slaže, pa je zato ovogodišnja kampanja i započela još prošlog ljeta. Gospodari naroda jedinu pauzu pravili su za vlastite godišnje odmore. Ostatak vremena proveden je kao u onom čuvenom Yutelovom prilogu iz devedesetih, kad golobradi mladić u uniformi JNA nasred slovenskog ratišta objašnjava Ivici Puljiću: Oni bi kao da se otcijepe, a mi im kao ne damo! Tako bi i Mile kao da se otcijepi, Dragan bi kao da zaima treći entitet, a Bakir bi kao da im ne da.

Rat u Sloveniji je trajao jedva deset dana, ovaj naš tri i po teške godine i nijedan od pobrojane trojice nije nosio pušku. A nisu se ni napatili. Danas bi kao da budu veliki i važni političari tako što lupaju šakom o sto i govore šta neće. Umišljeno vjerujući da znaju šta narod hoće. No, ne treba zaboraviti da Izetbegović više ne može biti kandidat, da Čović - koliko god zatezao - u konačnici se obično vrati svome europejstvu, a jedino se Dodik i dalje mora pogađati.

Pitanje je samo šta dobijaju Srbi. Pukni zoro?
 
Izvor: Oslobođenje