Pitajte Dodika

Ništa rječitije ne govori o našoj Vladi nego njen poslednji set „reformskih zakon". Potpuno nerazumijevanje stanja u kojem se nalazimo i potpuno nepoznavanje problema koji nadolaze. Vlada ne zna ni odakle problemi dolaze niti koja su njihova djelovanja. Ne zna u kojem pravcu se problemi kreću. Ne znaju im ni početak ni kraj pa se i ne upušta u njihovo rješavanje. Umjesto da vide pogleda šta je to što ključa u loncu ona ovim svojim „reformskim zakonima" duva u pjenu da lonac ne pokipi. Potpuni je nesrazmjer između veličine problema koji nadiru i spremnosti i sposobnosti Vlade da ih rješava.

Vlada misli da će reformama fiskalnih kasa, povećanjem discipline u novčanim plaćanjima, promjenama u doprinosima, porastu opterećenja PDV-om riješiti naše ovolike nagomilane ekonomske probleme. Sve liči na još jednu, sada dobro smišljenu, prevaru. Bar tako misli. A najgora su vlastita varanja.

Vlada ne zna da je početak i kraj svake ekonomije u proizvodnji. U dugim kolonama radnika koji svakodnevno odlaze u svoje fabrike da bi proizvodili robe za prodaju. Vlada ne zna kako reformisati proizvodnju, kako napraviti fabrike u kojima će ljudi da rade. I da je to suština ekonomske reforme koja nam je potrebna. Nema odgovora na pitanje ko je i zašto srušio, uništio, opustošio našu srednje razvijenu privredu, naša moćna preduzeća, a sada ne zna kako da ih ponovo napravi. Vlada ne postavlja to pitanje jer zna da bi je to odvelo tamo gdje nikako ne bi smjela da stigne.

To pitanje bi je odvelo do poslijeponoćnih sati, do gluvog doba kada se događaju sve nečasne radnje, tog zlokobnog osamnaestog januara 1998. godine u Bijeljini od kada počinju sva naša stradanja. Ne smije da ode tamo jer bi ugledala svog junaka Milorada Dodika kako ga Visoki predstavnik Karlos Vestendorp odlikuje, imenuje za svog namjesnika i namještenika, imenuje ga za Predsjednika Vlade (sa samo dva poslanika) sa zadatkom da sruši, uništi, samelje, opustoši domaću privredu i svoj narod. A za uzvrat njemu blistava politička karijera sve dok ima naroda i dok traje Zapad.

Prihvatio se tada Milorad Dodik zadatka da poništi prethodnu privatizaciju podjele, i svega dobrog što ona sobom nosi, a što se nikako nije dopadalo Karlosu Vestendorpu i onima oko njega, koje je on predstavljao. Zbog toga je tu privatizaciju bilo potrebno spriječiti po svaku cijenu. Kada u tome nisu uspjeli primjenom prethodne metode nametanja eksperata i savjetnika odlučili su se na dobro provjereni kolonijalni metod oslanjanja na domaće odane snage, koji izgleda uvijek donosi rezultat. Vidljivo je i kod nas.

Prihvatio se Milorad Dodik zadatka da spriječi privatizaciju podjele, da ne dozvoli da kapital preduzeća pređe u ruke građana i radnika kao njihovih najboljih vlasnika iz kojeg pravca bi tada krenula sva naša razvojna uspješnost. Umjesto toga obavezao se na izvršenje zadatka otimanja preduzeća od radnika i građana. Obavezao se na provođenje pogubne privatizacije prodaje pojedincima koji ne grade nego razaraju privredu i društvo. Otimaju, pljačkaju, odnose sve što je moguće. Kako bi se što temeljitije uništila domaća privreda i tako, po želji Karlosa Vestendorpa, da što dublje propadnemo u kolonijalno ropstvo. Karlosova želja Miloradova sveta, bespogovorna obaveza.

Gospodo iz Vlade. Vi koji predlažete „reformske zakone" morate znati da je sav problem ekonomije u svojini, u njenom kvalitetnom vlasniku. Najviši nivo u razvoju privatne svojine je masovna akcionarska svojina, a najbolji vlasnici preduzeća su radnici i građani. Na toj svojinskoj i upravljačkoj osnovi Zapad odnosi sve svoje razvojne pobjede. Iz straha da se to ovdje ne dogodi, da ne izmaknemo namijenjenoj nam ulozi kolonije, pozvan je Milorad Dodik da nas u tome spriječi. Zbog toga nema razvoja dok se ne ispravi greška privatizacije i dok nam Milorad Dodik ne odgovori na pitanje zašto nam je sve ovo uradio. Dok se ne poništi postojeća pogubna Dodikova privatizacija prodaje i ne ostavri nova (stara) poželjna, privatizacija podjele.

Država i privreda se ne grade na pojedincu i njegovoj individualnoj privatnoj svojini. Država i privreda se grade na kolektivu, prije svega na akcionarskom kolektivu (skupština akcionara) i tom obliku svojine. Zbog toga, prije svakog reformisanja, odvedite Milorada Dodika u Bijeljinu, u Omladinski centar, i pitajte ga zašto je 18.01.1998. godine pristao na ono na šta je pristao? I da li se zbog toga kaje? Da li ga bole sve ovolike patnje ovog naroda koje mu je nanio? Da li je svjestan da je tim svojim pristajanjem doveo u pitanje opstanak vlastitog naroda? Jer greška privatizacije, koja je napravljena, neće se lako ispraviti. Nakupile su se moćne snage koje to sada sprečavaju. Pa ipak treba vjerovati da će se greška ispraviti. Uskoro. Narod je uvijek pobjeđivao. Ni jedan narod nije propao, nestao, zbog svoje pogrešne vlasti. Neće ni ovaj.

Prof. dr Aleksa Milojević