Siva zgrada i bijeli hljeb za istok Srpske

Primjeri Španije, Grčke i drugih prezaduženih zemalja, čije su Vlade ranije neodgovorno trošile milijarde na zidanje zgrada u kojima sada niko ne stanuje i autoputeva koje malo građana može da koristi, jasno nam pokazuju gdje je kraj puta kojim smo još davno krenuli.

Vlada nije zaboravila i zapostavila istočni dio Republike Srpske, a to dokazuje i kupovina nedovršene zgrade vrijedne više od 26 000 000 maraka u Lukavici, reče narodni poslanik Milan Kovač podrugljivo se smijući naivnim građanima koji su njegovo stranci dali povjerenje, jer je svima jasno da niko od njih neće imati nikakvu korist što Vlada puni džepove milionima Tomi Kovaču ili nekom drugom dvorskom tajkunu.

Kovač se samo nadovezao na prethodnu izjavu svog kolege Ilije Tamindžije koji nas je tvrdnjom, da niko kao aktuelna Vlada kontiunuiteta nije više investirao u Hercegovinu, podsjetio na drugi blok termoelektrane u Gacku, brzu prugu Nikšić – Trebinje - Čapljina, Trebinjeresort vrijedan 700 000 000 evra, obnovu uskotračne željeznice, Fabriku sintetičkog ulja u Bileći, koncern tekstilne industrije, hidroelektranu "Dabar" i Gornje horizonte, aerodrom na Zubcima i sva ostala Potemkinova sela iz mašte kojima narodni tribuni i usrećitelji godinama stvaraju paralelni imaginarni svijet u glavama siromašnih sunarodnika.

Da li će građani Istočnog Sarajeva i istočnog dijela Srpske imati neku korist od toga što će Vlada netransparentno kupiti neku zgradu, naduvanom cijenom pokrpiti rupe iz izborne kampanje i uzgred natrpati još po neki budžetski milion u uvijek šupalj džep nekog podobnog dvorskog neimara?

Da li bi bilo korisnije da je dvadeset i kusur miliona uloženo u gradnju nekog novog proizvodnog pogona, pokretanje proizvodnje u RAOP-u ili FAMOS-u, isplatu bar dijela zaostalih potraživanja hiljadama radnika propalih i opljačkanih preduzeća? Da li vlast vrijeđa inteligenciju i zdrav razum svojih vjernih podanika, ili je većina njih toliko omamljena medijskim manipulacijama, lošim obrazovanjem i dugotrajnom rđavom upravom da ne može shvatiti neslane i grube šale na svoj račun.

Vlada se neprekidno zadužuje pod sve lošijim uslovima, a umjesto u proizvodnju i pokretanje privrede, sredstva se nenamjenski troše na nove zgrade, tobožnje jačanje kapaciteta institucija, izadu planova i druge besmislene projekte. Kako bi se stvorila slika o štednji i racionalizaciji, pokreće se inicijativa ukidanju „bijelog hljeba" poslanicima iako bi se na taj način godišnje uštedjelo svega stotinjak hiljada maraka, što je beznačajna suma u odnosu na dvije milijarde ukupnog godišnjeg budžeta.

Primjeri Španije, Grčke i drugih prezaduženih zemalja, čije su Vlade ranije neodgovorno trošile milijarde na zidanje zgrada u kojima sada niko ne stanuje i autoputeva koje malo građana može da koristi, jasno nam pokazuju gdje je kraj puta kojim smo još davno krenuli.

Pitanje je samo koliko još dugo treba da tumaramo, i kada ćemo napokon pasti na samo dno, jer bi poslije toga neminovno morali ustati i početi dugotrajan proces oporavka.

Autor: Nebojša Vukanović