Odbor za (ne)mir protiv Povelje Ujedinjenih nacija

Povelja UN-a je suprema lex međunarodnog pravnog poretka, što je jasno propisano u njenom članu 103. na čije poštivanje se pravno obavezala svaka država članica UN-a

Autor: Dr Milan Blagojević

Svaka država članica Ujedinjenih nacija (UN), kao uslov za prijem u članstvo te organizacije, mora da potpiše i podnese generalnom sekretaru UN-a pismo o prihvatanju Povelje UN-a. To je formalni, pravno obavezujući instrument kojim se država pravno obavezuje da će se bezrezervno pridržavati obaveza iz Povelje UN-a.

Na primjeru Mađarske, tim pismom, od 15. 12. 1955. godine kada je postala članica UN-a, tadašnja mađarska Vlada je u ime te države izjavila da tim instrumentom prihvata obaveze iz Povelje UN-a. Ovog primjera, kakvom u suštini odgovaraju i primjeri ostalih država članica UN-a, sjetih se zbog činjenice da je Mađarska jedna od država članica UN-a koje su 22. januara ove godine postale članice Odbora za mir, projekta Donalda Trampa koji ima pretenziju da upravlja svjetskim mirom.

Međutim, s obzirom na ono što Tramp radi širom svijeta, vršeći zločine agresije u koje smo se osvjedočili na primjerima agresije SAD-a na Iran i na Venecuelu, očigledno je kako će taj odbor biti odbor za nemir, a ne za mir u svijetu.

Zaključak o svemu tome može se, osim iz već rečenog, pouzdano izvesti i iz Povelje tog odbora, u čijoj preambuli se najprije naglašava navodna potreba za “bržim i efektnijim međunarodnim tijelom za izgradnju mira” - international peace-building body, a zatim se, u članu 1. te Povelje, određuje kako taj odbor treba da “osigura trajni mir u područjima pogođenim ili ugroženim konfliktom”.

Tako sročena, ova povelja nesumnjivo ima pretenziju da bude međunarodni multilateralni ugovor između više država članica UN-a (u njemu su, osim već spomenute Mađarske, npr. i Argentina, Azerbejdžan, Indonezija, Jordan, Saudijska Arabija, SAD, Turska).

Ali, sve to je suprotno Povelji UN-a, kao najvišem pravnom aktu međunarodnog prava. Povelja UN-a je suprema lex međunarodnog pravnog poretka, što je jasno propisano u njenom članu 103. na čije poštivanje se pravno obavezala svaka država članica UN-a.

Dakle, u članu 103. Povelje UN-a je propisano da: “U slučaju sukoba između obaveza članova UN-a na osnovu ove Povelje i njihovih obaveza na osnovu bilo kojeg drugog međunarodnog sporazuma, prevagu će imati njihove obaveze iz Povelje UN-a”.

Ovim je sve rečeno, na polju prava, uz dodatak da prema Povelji UN-a (član 24) isključivo Savjet bezbjednosti UN-a ima odgovornost za održanje međunarodnog mira i bezbjednosti, a sve države članice UN-a su se obavezale da prihvate i izvrše odluke Savjeta bezbjednosti (član 25. Povelje UN-a) i da taj savjet, a ne Trampov Odbor za (ne)mir, postupa u njihovo ime u održavanju međunarodnog mira i bezbjednosti.

Stoga, imajući u vidu sve što je rečeno o Povelji UN-a i o pismu kojim države prihvataju obaveze iz Povelje UN-a, bez čega ne mogu (p)ostati članice UN-a, nije zgoreg ukazati na jednu mogućnost koja stoji na raspolaganju državama koje još nisu postale članice Trampovog Odbora za (ne)mir, a kojih je mnogo veći broj u odnosu na one koje su, nažalost, postale njegove članice.

Naime, očigledno je da bi Trampov Odbor za (ne)mir da preuzme ulogu koja prema Povelji UN-a pripada isključivo Savjetu bezbjednosti UN-a, čime se krši Povelja UN-a. Zbog toga bi ta većina država trebala u što skorije vrijeme da na osnovu člana 96.

Povelje UN-a putem Generalne skupštine UN-a zatraži od Međunarodnog suda pravde savjetodavno mišljenje o pravnom pitanju da li Povelja Trumpovog Odbora za (ne)mir krši, a očigledno je da krši, Povelju UN-a.

Mada, ništa ne sprečava bilo koju od tih država da samostalno, ili zajedno sa drugim državama, podnese i tužbu Međunarodnom sudu pravde protiv država koje su postale članice Trampovog Odbora za (ne)mir i potpisale Povelju tog odbora, čime su očigledno povrijedile Povelju UN-a.

U bilo kojoj od te dvije mogućnosti Međunarodni sud pravde ne može, a da to bude pravno valjano, reći, odnosno odlučiti da Trampov Odbor za (ne)mir navodno ne krši Povelju UN-a. Kada bi to učinio,

Međunarodni sud pravde bi ne samo ukinuo Povelju UN-a nego i sebe, budući da je upravo Povelja UN-a ne samo osnov međunarodnog prava i reda nego je i osnov postojanja tog suda, prenosi Oslobođenje.

Autor: Dr Milan Blagojević