Nijedan muškarac nema pravo da digne ruku na ženu

Žena na radnom mjestu provoodi isto vrijeme kao i muškarac, s’ tim što, prema istraživanjma, kod kuće radi još 6 sati, dok prosječan muškarac radi dva sata.

U doba koje živimo nasilje nad ženama i dalje se često dešava, ali one danas imaju više hrabrosti da ga prijave, nego ranije. Žene su međutim postigle mnogo u smislu prava – uglavnom su zaposlene i ekonomski nezavisne, ali i dalje imaju više više obaveza kada je u pitanju rad u okviru o domaćinstva i briga o djeci, nego muškarci, što je jedan od pokazatelja da još uvjek živimo u prilično primitivnom društvu, jedan je od zaključaka Nataše Kurtume iz Fonadacije “Lara”, poslanice u Narodnoj skupštini Republike Srpske Tanje Vukomanvić i psihologa Ivane Boroja – gošći emisije “Izazovi” BN televizije.

Žena na radnom mjestu provoodi isto vrijeme kao i muškarac, s’ tim što, prema istraživanjma, kod kuće radi još 6 sati, dok prosječan muškarac radi dva sata.

“Mi smo kao žene tražile nezavisnost, da možemo profesionalno da se ostvarimo, da pored svih ostalih imamo i tu ulogu, ali mislim da se nekako podrazumjeva da smo sa tim našim rastom logično da smo tražile i promjenu kod muškaraca, odnosno, mi smo sve te uloge promjenile, došle do nekog vrha, a oni su, na žalost, ostali u svojoj patrijarhalnoj ulozi. Mislim da je veći problem njihovo stajanje u mjestu, nego što su naši zahtjevi “, rekla je Boroja.

Iako je 2025. godina, žene su i dalje nerijetko žrtve nasilja u porodici, bez obzira na stepen obrazovanja i položaj u drutvu. Jedini pomak je u tome što se danas više njih odlučuje da prijavi nasilnika, mada je i dalje veliki broj onih, koje se boje osude okoline i nastavljaju da trpe u nadi da će sve prooći samo od sebe.

“Nijedna žena ne treba da trpi nasilje i nijedan muškarac nema pravo da digne ruku na ženu iz bilo kog razloga. Da li imali ili nemali djecu, kakva je osuda okoline, to nije važno. Ono zbog čega se one najčešće ne odlučuju da ne prijave nasilje jeste upravo osuda okoline. One nemaju podršku svoje porodice, jer smatraju da na taj način narušavaju tu porodicu koju su gradile godinama, a drugi važan razlog je takođe i
ekonomska zavisnost”, smatra Kurtuma.

Rješenje za zaštitu žena koje trpe porodično nasilje bilo bi donošenje adekvatnog zakona, jer one nemaju dovoljno povjerenja u institucije, što potvrđuje i podatak da se radije obraćaju nevladinim organizacijama, nego policiji ili Centru za socijalni rad.

“Mi smo imali zakon u Narodnoj skupštni Republike Srpske koji je propustio priliku da bude usvojen. Zakon protiv koga niko nije imao ništa protiv. Zakon za koji su se i opozicaija i vlast, koji o mnogim stvarima ne misle isto, složili da je dobar i da će biti od pomoći. Zakon koje su podržale i mnoge nevladine organizacije, koje su i radile na njemu.

Služio je tome da se neke tehničke stvari ubrzaju, da policija može brže da reaguje, da se ne čekaju određeni dopisi iz tužilaštva – da se ubrzaju procedure i da se žrtva zaštiti, ali je tu spomenuta neka riječ koja nekom nije dgovarala i zakon je samo pušten niz vodu, bez ijednog obrazloženja. Zašto je to tako, to trebamo da pitamo Vladu Republike Srpske, odnosno Ministarstvo porodice, omladine i sporta, jer odgovoora apsolutno nije bilo, rekla je Vukomanović.

Žena će prijaviti nasilje onog momenta kada bude sigurna da će biti zaštićena. Žrtve ne vjeruju policiji jer se u nekim ranijim slučajevima pročulo da su prijavile nasilje, pa su naišle na osudu okoline. Tužilaštvu treba mnogo više empatije, a kazne treba da budu dosta strožije. Sistem treba da pokaže da nije sramota biti žrtva već nasilnik, smatraju gošće emisije Izazovi.

(BN) Foto: BN