Dr Milan Blagojević: Sistem po mjeri jednog čovjeka

Kroz rezultate nedavno održanih lokalnih izbora i ono, danas već poznato, da su na njima "kao nikada do sada radile pare", mogli smo vidjeti, i vidjeli smo, kakvo nam je stanje i srpskog naciona i Republike Srpske. A samo koji dan nakon toga mogli smo na djelu da vidimo i sistem za jednog čovjeka.

Dr Milan Blagojević

Naime, na suđenju održanom 9. oktobra ove godine u Sudu BiH, u krivičnom predmetu protiv Milorada Dodika, postupajući sudija Sena Uzunović je prihvatila da se, kako je prenio internet portal BN TV,  izvede dokaz, između ostalog, i čitanjem "Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma sa stranica UN-a sa ovjerenim prevodom".

Odbrana Dodika, a i drugooptuženog Miloša Lukića, je prigovorila izvođenju tog i još nekih dokaza Tužilaštva BiH.

Ostavljajući po strani prigovore odbrane na ostale dokaze, jer nisu važni za suštinu problema o kojem govorim u ovom tekstu, moju pažnju je privukao samo onaj dio navoda odbrane prema kojima bi trebalo da se dostave original ili ovjerena fotokopija Dejtonskog sporazuma, a ne njegov tekst sa internet stranice UN.

Advokati odbrane u ovom predmetu takvom svojom tvrdnjom u stvari pokušavaju da dokažu da nema originala Dejtonskog sporazuma, tj. da dokažu navodno nepostojanje nečega što tako očigledno postoji. 

Naime, Dejtonski sporazum, cijeli njegov tekst, pohranjen je u internet registru na službenoj internet stranici UN-a, na adresi: https://www.peacemaker.un.org. 

Zatim, da nema originala Dejtonskog sporazuma, što žele da prikažu advokati branioci u navedenom krivičnom predmetu, kako bi Republika Francuska, kao jedan od svjedoka potpisnika koji su potpisali taj sporazum u Parizu 14.12.1995. godine, dostavila Bosni i Hercegovini krajem 2009. godine ovjerenu fotokopiju originala kompletnog Dejtonskog sporazuma.

Francuska je to tada učinila na zahtjev Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. S tim u vezi treba imati u vidu da se u BiH, prema članu 5. važećeg Zakona o Službenom glasniku BiH, za koji su glasali i srpski poslanici i delegati u Parlamentarnoj skupštini BiH, u Službenom glasniku BiH objavljuju samo oni međunarodni ugovori BiH koji podliježu postupku ratifikacije u Parlamentu BiH i Predsjedništvu BiH. Kako Dejtonskim sporazumom nije propisano da on podliježe ratifikaciji, to je razlog zbog kojeg taj ugovor nije niti može biti objavljen u Službenom glasniku BiH

Najzad, da ne postoji original Dejtonskog sporazuma, kako bi ondašnja SR Jugoslavija mogla da 21. novembra 2002. godine donese Zakon o potvrđivanju Dejtonskog sporazuma, koji je objavljen u "Službenom listu SR Jugoslavije - Međunarodni ugovori", broj 12/2002.

Naravno da to tadašnja SR Jugoslavija ne bi mogla učiniti bez originala Dejtonskog sporazuma, budući da je njegov tekst, kao i u slučaju svakog drugog međunarodnog ugovora koji se potvrđuje, sastavni dio zakona o njegovom potvrđivanju.

Dakle, nesumnjivo je postojanje teksta Dejtonskog sporazuma, a to znači i njegovog Aneksa 10, tako da je suprotna tvrdnja lišena svakog pravnog osnova.
No, osim što je pravno neosnovana, takva tvrdnja odbrane Dodika i Lukića je kontraproduktivna za njih, na jednoj, te je veoma opasna po Republiku Srpsku na drugoj strani.

Naime, ako nema originala Dejtonskog sporazuma, na osnovu čega onda Dodik i Lukić te njihovi branioci tvrde da prema Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma visoki predstavnik nema, kao što zaista nema, pravo da nameće ijedan zakon u BiH. I na osnovu čega onda tvrde da Kristijan Šmit nije visoki predstavnik zbog toga što o tome nema, kao što zaista nema, relevantne rezolucije SB UN.

Za takve tvrdnje Dodik mora prethodno imati, i sigurno ima, tekst Aneksa 10, koji je pročitao, a ne gledao u kafenu šolju pa iz nje izvodio navedene tvrdnje. Na drugoj strani, tvrdnja odbrane da navodno nema originala Dejtonskog sporazuma je opasna po Republiku Srpsku. Kad bi ta tvrdnja bila istinita, Srpskoj bi bila odsječena grana na kojoj sjedi. Otpale bi u tom slučaju sve tvrdnje o njenim ustavnim nadležnostima, granicama njene teritorije i svemu ostalom, jer je sve to sadržano u Dejtonskom sporazumu.

Kada se sve ovo ima u vidu, postavlja se pitanje zašto se sve to ipak radi od strane odbrane u krivičnom predmetu protiv Milorada Dodika?

E u odgovoru na to pitanje, na površinu isplivava sistem koji je skrojen samo za jednog čovjeka.

U takvom sistemu sve se podvrgava jednoj osobi, njenom izbavljenju iz svakog, pa i ovog konkretnog problema, bez obzira na to koja je cijena koju ostali moraju da plate. 

Osim toga, advokati branioci Dodika, odnosno Lukića, zarad ostvarenja tog cilja, zatvaraju oči i pred činjenicama kako su se ponašali u tom svojstvu u drugim krivičnim predmetima pred Sudom BiH, u kojima su branili neke druge ljude, koji nisu bili moćnici.

Naime, prema podacima javno dostupnim na portalu Centra za istraživačko novinarstvo (CIN - cin.ba), u bazi "Zarade advokata po službenoj dužnosti", zapisano je da je advokat Goran Bubić, branilac Milorada Dodika, u 2010. godini za odbranu po službenoj dužnosti od Suda BiH dobio 15.277 KM, potom mu je taj sud za tu odbranu u 2014. isplatio 1.978 KM, da bi mu po istom osnovu za 2015. godinu Sud BiH isplatio 5.751 KM.

Kada se radi o advokatu Miljkanu Pucaru, njemu je prema istom javno dostupnom izvoru za odbranu po službenoj dužnosti pred Sudom BiH od tog suda isplaćeno 2.303 KM za 2020 godinu. 

Ovi podaci su važni zbog toga što odbrana po službenoj dužnosti pred Sudom BiH postoji samo u krivičnom postupku, a taj sud sudi na osnovu Krivičnog zakona koji je prvobitno nametnuo Pedi Ešdaun 2003. godine.

Dakle, to nametanje je temelj ovog zakona, a i Ešdaun se za to nametanje pozivao na Aneks 10 Dejtonskog sporazuma, da mu taj aneks navodno daje pravo da to učini. 

Međutim, advokati Bubić i Pucar u tim ranijim slučajevima u kojima su branili neka druga (ne)moćna optužena lica, za koja im je Sud BiH platio odbrane po službenoj dužnosti, nisu dovodili u pitanje postojanje originala Dejtonskog sporazuma i njegovog Aneksa 10. Da jesu, sigurno bi javnost o tome saznala.

No, u odnosu na Dodika postoji drugi sistem i onda sve drugo što je rađeno prije toga ne važi. Jer, cilj je da se po svaku cijenu izvuče Dodik, a ne Republika Srpska kako se inače javnost uporno obmanjuje od strane režima.

Možda to ovaj put i pođe za rukom režimu, da se obustavi postupak prema Dodiku ili da bude i oslobođen, jer su u ovdašnjem iščašenom pravosuđu moguća sva čuda, pa i to da sudovi u BiH duđe od 20 godina bez izuzetka primjenjuje sve zakone OHR-a, ali da sada u odnosu na Dodika naprave izuzetak. 

No, ako se to i desi, to neće riješiti ključni problem, a to je da će i poslije takvog ishoda opet ostati na snazi Šmitovo krivično djelo neizvršenje odluka visokog predstavnika.

Ono će, dakle, i tada ostati da važi za sve ostale obične smrtnike i to je ono što je najporaznije za Republiku Srpsku i sve nas u njoj. 

Ali, who cares, kazaće režim, bitno je da se izvuče Dodik.

I zato kad je tako, a i te kako je tako, jadni smo mi, teški jad. I čemer.

Dr Milan Blagojević