Kako živi jedna penzionerka sa 1620 EUR u Njemačkoj

Objasnila je i na šta najviše troši

“Primam 1.050 evra svoje penzije te dio od 70 odsto porodične penzije na pokojnog supruga, što iznosi 570 evra. S tih 1.620 evra, jako pazim kako živim. Da sam podstanar, a stanovi su tu u mojoj regiji, ako hoćete imati spavaću sobu, od 600 do 800 evra, ne bih opstala. Jer kad bih na taj iznos platila režije i lijekove, bila bih gladna. Svaki dan zahvaljujem Bogu što smo suprug i ja, dok je bio živ, otplatili kuću”, rekla je penzionerka Helga Miler u iskrenom razgovoru.

Objasnila je potom na što najviše troši. “Na spratu kuće živi i sin i strogo dijelimo troškove – sama ne bih mogla platiti lož ulje za grijanje i toplu vodu. To platimo samo jednom godišnje, ali je cifra ogromna. Zato svaki mjesec na stranu stavim 300 evra na ime troškova. Tu mi već penzija padne na nekih 1.300 evra. Uprkos zdravstvenom osiguranju, svaki mjesec me pet lijekova koje uzimam košta oko 120 evra, uključujući pripravke za osteoporozu koje plaćam bez recepta. Onda dodam za ostatak režija, a ostalo ide na skupu i preskupu hranu, i iznenadne troškove koji su tu živi užas”, govori ona.

Doplaćuje slušni aparat i lijekove

Prvi je slušni aparat platila u cijelosti i to 5.000 evra. “Tada je suprug još bio živ i mi smo s dvije penzije mogli uštedjeti za tako nešto. Ja to sama ni u ludilu ne mogu priuštiti. Sada trebam novi aparat, ali bome više ne idem privatno, nosiću socijalni, uprkos tome što imam specifičan problem sa sluhom jer ne čuje samo određene frekvencije, a to bi mi riješili jedino jako skupi aparatići. I ovaj socijalni moram doplatiti oko 800 evra, dakle, da nemam par stotina evra sa strane, trebala bih skupljati mjesecima da to platim”, govori nam.

Za nju s ovom penzijom, za njemačke prilike, nema luksuza. “I na kući uvijek nešto treba napraviti i popraviti, i za to odvajam, ni sin koji je rastavljen i ima jedno dijete, ne može sve lako pokrivati. Moj luksuz je jednom u tri mjeseca otići frizeru, jednom u šest mjeseci iz potrebe pedikeru. Jednom u tri mjeseca odem u restoran s unukom Natali koja živi u blizini, ne osjećam se dobro ako ona plati pa ili platim ja, ili joj taj dan gurnem 50 ili 100 evra, da ima, mlada je i treba joj i više nego meni”, kaže nam.

U restoran rijetko, i to jeftiniji

Restoran, kaže, pomno biraju, ne ide u one skuplje ama baš nikad. “Ja nemam 43 evra za platiti ne znam ja kakav odležani steak, plus piće. Nas dvije, a ponekad nam se priključi i njen dečko, odemo u indijski, kineski ili itajlandski, koji su malo jeftiniji, više da se družimo i ne kuvamo kod kuće, negoli zbog ne znam ja kakvih bakanalija. Dakle, zaboravite česte odlaske njemačkih penzionera u restorane, pa makar to bile picerije. To meni uopšte ne pada na pamet”, govori.

Kako kaže, još manje to pada na pamet njenim poznanicama koje imaju po 900 evra penzije. Zna jednu, kaže, koja nije radila, a po suprugu dobije – njene su riječi – “pišljivih 650 evra”.

“S tim mogu g… u Njemačkoj obrisat, da ne budem prosta… Ali nekad jesam prosta, jer sam već i sama ponekad umorna od toliko pretakanja penzije iz šupljeg u prazno. Svako malo iskrsne trošak, nikad mira. Prije, tamo osamdesetih, nije bilo tako, grijanje, struja, benzin, to nije bilo tako skupo. Ni kod doktora se nisi bojao otići, sada ne smiješ biti bolestan jer te to dokrajči”, napominje.

Auto je u penziji luksuz

“Dok još mogu, vozim, i to srećom jer živim u velikom selu, ali mi je diskontni dućan tri kilometra udaljen. Tako da zasad imam i taj trošak auta. Mnogi se u penziji voze autobusom koji ide svakih 15 minuta, to je jeftinije nego registracija, servisi i osiguranja za auto, da ne kažem kako mi je teško kad moram pružiti evre za preskupi benzin. I evo, to na što još trošim su uglavnom hrana i kućne potrepštine. U trgovinu idem jednom do dvaput sedmično, kupujem skoro sve na akciji, ali ostavim na kraju poveću svotu u odnosu na iznos penzije i drugih troškova”, povjerava nam.

“Kuvam i za sina, ali kako on ima pedeset godina i voli pojesti dobru šniclu, ja ga moram zamoliti da meso plaća sam. Tako mi on daje oko 200 evra i to sve ode na meso za njega. Meso je otišlo gore ne dvaput, poneko je otišlo i četiri puta. Ni kod nas vam, eto, cijene nisu normalne, a vidim, nisu ni kod vas. Ja ne mogu vjerovati da vi živite s po 300, 400 ili 500 evra u penziji. To je gore nezamislivo”, objašnjava gospođa Helga.

(Mojevrijeme.hr)