Mali traktorista iz Varivoda: 25 godina od "OLUJE"

Prošlo je dvadeset pet godina od hrvatske vojno-policijske akcije, od najvećeg etničkog čišćenja u Evropi nakon Drugog svijetskog rata pod nazivom „Oluja“. Bila je to neopisiva nesreća srpskog naroda iz Like, sa Korduna i drugih krajeva u Hrvatskoj na kojoj su vjekovima živili. 

Prognanici su krenuli u izbjeglištvo u nepreglednim kolonama iz Knina, Benkovca, Drniša, Vrlike, Gline, Petrinje i drugih krajiških mjesta. Četvrt miliona Srba uputio se svojoj matici – u Srbiju.

Oko Pantelindana, krsne slave Bijeljine, nevoljnici koji su imali sreće da prežive sve strahote bježanije, stigli su u Semberiju. Među svoje. Hiljade njih, a onda su krenuli dalje preko rijeka Save i Drine.

I nakon četvrt vijeka sjećanja na nevoljnike koji bježe ispred sigurne smrti ne blijede. Jasne su i naviru. Idu sve jedna za drugom. Po redu: uplašena lica djece, isplakane oči žena, uvoštena lica staraca... Muk.

Dva poveća kombija staju na ulazu u Bijeljinu. Usred Šimunovog polja. Tada je ono bilo prostrana poljana, a sada je tu“ Agrotržni centar“ i gradilište privrednih objekata. 

Tek svanulo. Sunce još iznad vrhova prekodrinskih gora. Pruža duge jutarnje zrake. 

- Gdje smo, braćo? – tiho pita vozač prvog kombija. 

- U Bijeljini ste. Na sigurnom ste – uzvraćamo.

- Koliko je do Drine? 

- Desetak kilometara – rekosmo.

- A do Save... Do te Rače? 

- Malo više od dvadeset kilometara - odgovaramo.

- Rekoše da ima i neki most u Šepku. Gdje je to? – stidljivo pita nevoljnik.

- To je, prijatelju, tridesetak kilometara uz Drinu. Prema Zvorniku, a preko puta Loznice – objašnjavamo.

- Daleko, brate. A pošli smo u Bačku. Tamo ima dosta naših rođaka... Idemo njima, pa šta Bog da – uzdahnu vozač i zagleda se ka istoku. 

Znao je da je tamo spasonosna rijeka Drina – i kraj bježaniji. U vozilima žene i djeca. Mališani od desetak, dvanaest, petnaest godina. Tek su se probudili. Uplašeni. Valjda i zbog toga što su ugledali prostranu ravnicu. 

- Kako bi usput? – upitasmo vozača.

On i dalje gleda na istok. U rano jutarnje sunce koje je odskočilo, za njih na zlo jutro.  Lice mu uvošteno. Oči kao da su mu staklene. Nagledale se jada i čemera, pa se nekako i i izmijenile. 

- Kako bi?... Samo bježi... Ko pogine ili umre ukopaj ga, ukrstii mu na uzglavlje dva drveta... Porodice razbijene. Niko ne zna gdje je ko?... Tako nam, brate, bi na putu... Po drugi put bi Petrovačka cesta. Tukli su i avionima – jedva kazuje vozač.

Ćutimo slušajući ga. Od tih riječi obamrla nam čula. Da li je ovo ružan san i da li se ovo zaista čujemo i vidimo u ravnoj Semberiji. 

– Najteže je bilo... Ooo, brate.... Najteže je bilo ubiti obogaljene konje da se ne muče, jer su im poodpadale potkovice, kopita istrošena i lije im krv, pa sami padaju... Spasa im nije bilo... Da ih žive ne poderu gladni psi lutalice morali smo ih... – onda je zaćutao vozač velikog bijelog kombija. Zažmurio je. Oči mu se ovlažile.

Djeca i dalje uplšena. Šćućurili se jedo uz drugo kao pilići. Ne smiju da izađu iz vozila. Dolaze im iz bijeljinskog Crvenog krsta i prihvataju ih. Kada se okrijepe onda će nastaviti ili preko mostova na Savi i Drini.

Utom od Brčkog stiže nepregledna kolona. Kraj joj je, vjerujemo negdje oko Banjaluke. Idu ljudi. Idu, idu, idu tražeći spas.

U koloni je najviše traktora, prepoznatljivih crvenih „fergusona“ proizvedenih u Zemunu. Za njima prepune prikolice ljudi i izbjegličkih zavežljaja. Šta je u njima? To niko ne zna. Valjda šta se prvo dohvatilo i zavezalo u čaršave, stavilo u vreće i torbe.

Vele da je u dijelu kolone koja ide od Banjaluke, ima najmanje pet stotina beba. Pristižu kamioni puni nevoljnika. Pitaju kuda se ide za Šepak. Odlučili smo da im pokažemo put, pa smo krenuli ispred njih.

Ljekari iz Zvornika pomažu. Došli i loznički madicinari. Mjere prognanicima krvni pritisak, daju im lijekove, previjaju rane, neke hitno šalju u lozničku bolnicu... Doktori kažu da su nevoljnici iscrpljeni od višednevnog putovanja i svega onoga što su preživjeli u bijegu. Zbog toga imaju glavobolje, stomačne tegobe, upaljene krajnike, kijavicu... I svi nesanicu.

Nevoljnik iz Petrinje veli da su dva dana bili na kiši, pa su zato i ove prehlade. Hrane imaju, a najviše dobijaju u Bijeljini i u semberskim selima. Tamo ih upućuju na tri mosta – u Rači, Slobomiru i Šepku.

Protegla se kolona od Glavičica, u Semberiji, do mosta kod Šepka – šest ili sedam kilometara. Sunce nemilosrdno prži. Posustale i mašine. Traktori posebno. Preopterećeni su. Mnogo ljudi a vlada muk. Nikome nije do riječi. Šta se mota u mislima ovih nevoljnika? Svakako ništa dobrog.

Za volanom jednog traktora, registrovanom u opštini Knin, drijema dječak. Veli da ima dvanaest godina. On danju vozi traktor a noću i na opasnim mjestima na putu, na uzbrdicama i nizbrdicama, u krivinama i kosinama za volan sjeda njegov otac, veoma iznemogao i iscrpljen čovjek. Ni njemu nije mu do priče...

 – Bio sam učenik šestog razreda. Iz Varivoda sam kod Knina. Zovem se Mladen – reče nam dječak kada ga pomilovasmo po usnuloj glavi.

– Puna ti prikolica, Mladene – rekosmo.

– Tu su mi sestra, mati, otac i stričeva porodica. Ima i komšija koji nemaju svoja vozila, pa smo i njih povezli – kaže mali traktorista.

Priznao nam je da mu je najteže bilo proći kroz Bijeljini i pronaći put za Zvornik. Veli, mnogo je ulica, a iza njega je dosta vozila ljudi iz varivoda. Svi su htjeli da budu zajedno, pa su često zastajali da se prebroje i okupe. 

– Jedva čekam da se izujem, da operem noge i da se ispavam. Da dahnem dušom i modmorim se – kaže nam Mladen iz Varivoda, pokušavajući da nam i tako dokaže da je već odrastao i da podnosi teret nevolje koja je pritisnula njegov zavičaj.

Lagano klizi kolona nevoljnika na zvorničkom puru – novoj Petrovačkoj cesti. Za volanima još je dosta dječaka, Mladenovih vršnjaka. 

– Muka nas je natjerala da mališane naučimo da voze traktore i kola, čak i kamione. Mislili smo zlu ne trebalo, ali zlo je došlo. Većini ovih dječaka izginuli su očevi ili su ostali negdje na frontu, pa sada oni spasavaju porodice – kaže nam stariji domaćin iz petrinjskog sela Tremušnjak.

– Ima nas dosta iz Gline. Razdvojili smo se u Bijeljini. Jedni hoće u Srem, drugi u Bačku, treći za Beograd, a ja sam krenuo za Užice, kaže nam bivši vojnik, teži ranjenik, koji kako-tako vozi crveni traktor na kome je, za čudo, ostala kosačica za travu.

Prvi odmor Mladenu iz Varivoda, Petrinjcima, Glinjanima i ostalim iz kolone nevoljnika koji su, nakon višednevne neopisive bježanije iz rodnog krša, Drinu prešli u Šepku organizovan je u Loznici, u Hali „Lagator“. Vjerujemo da se i mali traktorista Mladen osvježio i usnio prvi miran san? Sigurno nakon pet ili šest od kada je počeo rad u njegovom starom zavičaju.

Dva dana kasnije našeg Mladena snimila je beogradstva televizija kako vozi traktor. Bila je lijepa priča. I naša je, ali je ova tužnija, bolnija,  oporija i jecavija, jeri smo mi prvi sreli hrabrog dječaka Mladena iz Varivoda.

I, evo! Napraili smo neoprostinu novinarsku grešku – nismo ga pitali za prezime, a ostale sagovornike ni za ime niti za prezime. A zašto bismo? Oni su naši i spasli su se. 

(BN)