Nepravda nas motiviše

Republika Srpska 31.07.2013 | 14:00

Milan Knežević i Dalibor Josipović su autorski tim koji je snimio sedam dokumentarnih filmova: „Ljubi brata“, „Sarajevo logor(i) za Srbe“, Dosije Srebrenica“, „Crna knjiga“, „Srednja Bosna-protjerivanje Srba“, „Srednja Bosna-druga strana rata“, „Rašćani selo kojeg nema“. Filmovi se mahom bave stradanje srpskog naroda u posljednjem ratu, manipulacijama, sakrivenim istinama, vojnim podvizima VRS. Knežević za Frontal kaže kako, za razliku od vremena socijalizma kada su se zločini nad Srbima zataškavali, danas ne smijemo više dozvoliti da se strahote zaborave. - Kao bivši logoraš prisustvovao sam na više sjednica Saveza logoraša Republike Srpske na kojima se često raspravlja o različitim problemima ove populacije. S obzirom na to da je ova organizacija svakim danom starija, mnogo je kolega koji su oboljeli zbog svih strahota i golgote kroz koje smo prošli. Morali smo, na neki način, našu patnju da ovjekovječimo i otrgnemo od zaborava. Odlučili smo da javnosti ponudimo svjedočenja, da pišemo knjige, snimamo filmove...Pišimo, svjedočimo, snimajmo! Savez logoraša povjerio mi je da vodim projekte snimanja dokumentarnih filmova, a na projektima radi i ratni vojni invalid Dalibor Josipović. Zajedno smo prošli jedan dio rata, radili zajedno na televiziji i završili Akademiju umjetnosti u Banjoj Luci. Dalibor režiju, a ja kameru. Do sada smo radili na sedam dokumentarnih filmova. -Kako nalazite sagovornike i materijal za filmove? Teme se, jednostavno, same od sebe nameću. Sakupljanje informacija, dokumenata, potraga za sagovornicima traje nekad i po nekoliko mjeseci. I pored toga što se o nekim temama govori u javnosti, gotovo uvijek ima nešto novo ili neočekivano, a bitno. Mukotrpno je doći do sagovornika, još teže moliti ljude da pred kamerom ispričaju svoju ličnu tragediju. Različite su golgote u pitanju. Neki i ne žele da govore o mukama koje su prošli. Nekad uspijemo, nekad ne. -Ko vam pomaže, finansijski, ili na bilo koji drugi način? Na prvom mjestu je Savez logoraša Republike Srpske sa svim svojim regionalnim udruženjima od Hercegovine, Birča do Krajine. Odličnu saradnju imamo sa Republičkim centrom za istraživanje ratnih zločina čiju arhivu i usluge koristimo. Pomažu nam pojedinci, udruženja proizašla iz Otadžbinskog rata i svi koji u tom trenutku mogu izaći u susret. Dosta foto-video dokumentacije dobijemo i od sagovornika. Dobijemo različita dokumenta lične prirode (potvrde o zarobljavanju, saslušanju, fotografije, medicinski nalazi i sl.). Što se tiče medijske podrške posebno bih se zahvalio BN televiziji koja uvijek ima prostora za naše filmove.Tu je i Frontal i neki drugi mediji. Hvala svima. -Koji film smatrate najboljim, tačnije, koji je postigao najveće rezultate u smislu da se javnosti prenese poruka koju nosi? Teško pitanje, jer ni jedan film nije sniman da bude najbolji po bilo bilo čemu.To nisu art ili takmičarski ili cjelovečernji dokumentarni filmovi rađeni za ciljnu grupu gledalaca. Ovi naši dok. filmovi su skupovi ljudskih patnji otrgnutih od zaborava. Nisu snimani za večeras, da podignu nekoj televiziji gledanost, nisu snimani da oduševe publiku na festivalu, već da ostanu zapisana svjedočenja i patnja jednog naroda. Smatram da će imati pravu vrijednost u nekom budućem vremenu. Svaki od filmova imao je neke svoje rezultate.„Ljubi brata“ imao je veliki odjek, nakon kojeg se pojavio strani film o mudžahedinima. Iz njihovog filma je vidljivo da smo mi bili inicijatori u kom smjeru da ide njihova priča. „Dosije Srebrenica” objavio je uz svoju knjigu Aleksandar Dorin. Film je preveden na strane jezike i dodatak je uz knjigu koja se prodaje širom svijeta. Nakon „Dosijea Srebrenica“ pojavio se i čuveni norveški film o Srebrenici, pa sad na osnovu toga izvedite zaključak. „Crna knjiga” reprizirana je 5-6 puta na BN televiziji, a na internetu pravi je hit među istoričarima i forumašima. Uglavnom bez neke velike promocije naši filmovi su „kao voda“ - nađu pukotinu u zidu laži. -Šta vas najviše motiviše za rad? Nepravda i neprijatelji našeg naroda. Patnja ljudi o kojoj neki hoće da se ne govori. -Koji je sljedeći projekat? Od prije nekoliko mjeseci počeli smo da radimo film o Nato bombardovanju Republike Srpske. Posmatrajući genezu, na koji je način do toga došlo, ne možemo da zaobiđemo neke dokumente koji govore da su za to postojali planovi još od 1992. godine. Kroz vremenski odmak može se sagledati cjelokupna situacija. Nije samo u pitanju bilo bombardovanje RS, već i određena priprema za sva kasnija dešavanja na prostoru Balkana. Za sada ne želimo da otkrivamo detalje iz filma, a svi oni koji su zainteresovani za ovu priču sačekaće da film bude završen. On će, svakako, kao i prethodni filmovi, naći put do onih koje to interesuje. Malo čovjek kad se zamisli, vidi da su naš mali narod i vojska dočekali kraj rata napadnuti od tri vojske, zajedno sa Nato paktom. Izvor: frontal.rs