Ponosno ''brani'' doktorsku tezu

U danima skupštinske blokade jedno je bilo jasno poput Šnjegotinog revizorskog izvještaja: ne postoji ta povreda poslovnika koju Nenad Stevandić ne može da opravda.

Republika Srpska 19.09.2017 | 14:18 Dok su saveznici u promjenama tražili povrijeđene članove i prijavljivali ih jedan za drugim, doktor je ponosno branio doktorsku disertaciju u kojoj je konvertitstvo promovisao u vrlinu, a intelektualno džeparenje u podvig dostojan epike.

Put do prvog konvertita Republike Srpske nije bio ni lak ni ugodan: Stevandić je najprije u Kotor Varošu završio nižu vojnu školu sa odličnim uspjehom. Srednje školovanje je bilo neredovno i neslavno: najprije je pogađao privatni kurs kod Nikole Špirića, a zatim je išao u večernju školu Guge Lazarevića. Zbog lošeg vladanja izbačen je iz obje škole, ali budući doktor nije odustajao i novog političkog mecenu našao je u palom Mladenu Bosiću koji je sa izborom kadrova imao sreće koliko i sa izborima.

Stevandić je kroz koju godinu avanzovao sa pozicije mlađeg referenta u fotelju potpredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske i to kao opoziciono meso, ali ne zadugo. Vrana vranu namiriši preko mora, a da neće jedan konvertit drugoga, pa su tako Pošte Srpske Stevandiću proslijedile Dodikovu ponudu i cirkus je mogao da počne.

Doktor je napustio SDS, Čubrilović je sve rjeđe i rjeđe vodio skupštinska zasjedanja, svodeći samoga sebe uglavnom na početni i završni udarac čekićem, pa je formalno vođenje sjednica i brukanje prepušteno cirkusantu koji je u sebi pomirio Tegeltijinu sposobnost da ga nikakvi komentari posebno ne interesuju, Željkino mahnito treptanje okicama dok priča ono u šta ni sama ne vjeruje i Dodikove bezobrazne priče o izdaji i federalnim medijima.



Istorija jednog beščašća ipak ne otkriva kakve je prirode doktorovo konvertitstvo i kakve ono ima posljedice po zdravlje građana. U knjizi „Književnost i istorija“ Vladimir Dedijer piše da konvertiti ispoljavaju posebnu mržnju prema sredini iz koje su potekli i ta mržnja ima tri potencijalna izvora: stid zbog „niskog“ porijekla u očima „novog“ naroda, potreba za osvetom i uznemirena savjest zbog onoga što su postali i naročito zbog onoga što su učinili.

Doktorova dijagnoza naziva se „conversion hysteria“ i manifestuje se pretjeranom revnošću i grozničavom uslužnošću, ali i neobjašnjivim strahom da povjerene zadatke neće izvršiti kao što bi ih, na primjer, izvršio Lukač.

Ako je Stevandić preko noći zamrzio SDS – za šta je vjerovatno imao više nego dovoljno razloga – kako je moguće da je već zorom toliko zavolio SNSD? Nije problem u njegovom odricanju, nego u njegovom priklanjanju. Do povečerja Stevandić je bio protiv svega što je dolazilo iz Željkinog i Dodikovog kabineta, a već o jutrenju je bio s njima u oltaru i molio se za spas srpskog naroda proklinjući izdajničku i sarajevsku fazu svojih dojučerašnjih saboraca.

Ako ga je SDS razočarao za nekoliko mjeseci, kako ga je i zašto SNSD oduševio za svega nepar sati? Nije prvi put da neko premetne sviješću i da za par povlastica zavoli sve ono protiv čega je bio, ali niko to ne radi sa osmijehom šarlatana kao doktor Stevandić koji dopodne priča da je bio u ratu, a popodne da rata ni vidio nije, jer je, budući student, spremao praktični rad iz mikrobiologije.



Uvjeren u svoju mesijansku ulogu Stevandić će uvijek gledati da se u skupštinskom pretresu javi posljednji i da baš on bude taj koji će dati završnu riječ nakon koje nema ni povrede poslovnika ni krivog navoda. Uvjeren u ispravnost svoga preobražaja dokazivaće ga u svakoj raspravi vlasti i opozicije. Tvrdiće da nije ni za jedne ni za druge, ali upornost glasanja će ga uvijek demantovati.

Uvjeren da je nitkovluk jedini način obračuna sa neistomišljenicima govoriće o obojenim revolucijama i makedonskim scenarijima, a novinare koji mu ne vjeruju jednostavno će diskvalifikovati tako što će im reći da rade za federalne medije. Nekada je polagao uspravno Hipokratovu zakletvu, sad se klečeći zaklinje na odanost Topalovićima.

Vrhovni tumač svakog balkanskog bitangluka Andrić u literaturu je uveo dva konvertita. Jedan je Bajo Nenadić iz visokog sela Sokolovića koji je, postavši veliki vezir, darovao narodu svoga zavičaja most na Drini da bi „sigurno vezao mesto svog porekla sa mestima svoga života“.

Drugi je Mićo Latas koji na pašnjacima Janje Gore čuva porodičnu kravu i mašta o boljem položaju, jer je ovaj sadašnji za njega „prost i nedostojan“.

Mićo se godinama kasnije u Bosnu vraća kao carski serasker koji guši begovske bune i koji u tom gušenju spaljuje pola zemlje. Jasno je s kojim od njih je Stevandić išao u školu.

A ako Pošte Srpske odu u stečaj i ako tako bude trebalo, Nenad će, opet preko noći, postati Omer.

Autor: Goran Dakić/Srpska Cafe