Ljeto stiže u Radovanjski Lug

Polja u okolini Velike Plane uveliko su se pozlatila. Uskoro će žetva pšenice, a i ostali usjevi su dobro ponijeli. Tišinu obližnjeg Radovanjskog luga remete odocnjele đačke ekskurzije. U manastiru Koporin navraćaju vjernici. To su znaci da u ovaj istorijski kraj Srbije stiže ljeto.

Srbija 12.06.2017 | 20:13
Ljeto stiže u Radovanjski Lug
Auto-putem za Niš od Beograda očas se stigne do Velike Plane. Tek što putnik namjernik počne da uživa u ljepotama kraja gdje se spajaju Pomoravlje i Šumadija, naiđe se na glasovito odmaralište "Stari hrast" - značajan putokaz da će uskoro i skretanje za ovaj simpatični gradić.

U Velikoj Plani balkoni i dvorišta prepuni cvijeća. Ulice pokrila ljetnja sparina, sve se umirilo, samo poneki žurni prolaznik, krijući se pod šarenilom sjenke drvoreda, grabi do odredišta. Ništa neobično. Teče posve puko palanačko ljetnje prijepodne, u kome se sunce još bliži svom zenitu.

Od Velike Plane račvaju se putevi za Markovac, Smederevsku Palanku, Žabare i ostala mjesta za putnika s manje zvučnim imenima. Kroz polja koja su se već pozlatila, išarana modrinom mladog kukuruza i od roda povijenih grana voća, stiže se u Staro Selo - do manastira Pokajnice i Hotela "Plana". Impozantna zgrada hotela. Na vratima stoje tri zvjezdice. Sijaju se kao na generalskoj svečanoj epoleti.

Skrita u zelenilu drveća je drvena crkva manastira Pokajnica. Vrhove rastinja jedva nadvisuje drveni zvonik. Tišina. Manastirska. Onaj ko hoće može da čuje brujanje davnina. To je manastir pokajanja. Crkva je, vele u ovom kraju, a mi prihvatamo te riječi, izgrađena od vojvode Vujice Vulićevića, a po nalogu kneza Miloša Obrenovića. Bilo je to 1818. godine. Građena je od tvrdog hrastovog drveta, a posvećena je svetom Nikoli.

Prema narednom predanju, Vujica i Miloš je sagradiše u Starom Selu za počinjene grijehe ubistvom vožda Karađorđa godinu dana ranije u Radovanjskom lugu. Zbog toga narod crkvi dade ima Pokajnica. Od 1954. godine Pokajnica je postala manastir, prvo muški, a sada u njemu žive monahinje.



Kada se od Pokajnice produži putem koji kilometar na jug, stigne se do prostranog platoa preko koga vidik puca sve do plavičastih izmaglica: do Svilajnca, Žagubice, Kragujevca, Topole...

Na obzorju modre se vrhovi neke udaljene, bar neupućenima, nepoznate planine, a na suprotnoj strani, iznad Kragujevca, mrči se Crni vrh...

Sve okolo povija se pod teretom rodnosti i plodnosti Šumadije i Pomoravlja.

Na ulazu u selo Radovanje postavljena je pored puta monumentalna hrastova kula - drvena kapija - ulazak u istorijski Radovanjski lug u kome je 26. jula 1917. godine mučki umoren Karađorđe Petrović, vođa prvog srpskog ustanka.

Lugovima se zovu prostrane šume hrasta lužnjaka. Takvih je dosta u Sremu, Slavoniji, bilo ih je u Semberiji i Mačvi, a ima ih, eto, i u Šumadiji. Od ove drvene građevine, uz koju se fotografišu skoro svi turisti, put ide nizbrdo kroz polutamu luga - uprkos tome što je tek bilo prevalilo podne.

Radovanjski lug, tako se zove, jer je u ataru sela Radovanje prostrana hrastova šuma. Uređena je. Ovih dana u njega navrati po koja đačka ekskurzija. Šumom se razliježe dječija graja, a kada odu autobusi sve se umiri - zanijemi Radovanjski lug. Zakapija se nekako u sebe.



Muk i na bivšem trlu (ljetnjem oboru za stoku u lugovima) na kome je u zoru 16. jula 1817. godine, po naredbi kneza Miloša Obrenovića, Voždovog kuma, ubijen Karađorđe. Ubistvo je organizovao vojvoda Vujica Vulićević, a izvršio ga je Vujičin pandur Nikola Novaković.

Na mjestu ubistva 1930. godine Krađorđev Praunuk kralj Aleksandar Karađorđević podigao je crkvu zahvalnicu. Nešto niže ispred crkve, pod krošnjom hrasta, ograđeno je prvobitno grobno mjesto Karađorđa. Obilježeno je daleke 1845. godine, a Voždove mošti sada počivaju na Oplencu u crkvici Svetog Đurđa.

Tišina. U daljini čuje se prepoznatljivo glasanje ptice kukavice, koja je, inače, stanovnik lugova, pa i ovoga u Radovanju. Okolo gorostasni hrastovi. Neki od njih zasigurno su svjedoci istorijskog događaja u julskoj zori 1817. godine.

U lugu se, zbog gustine lišća, brzo smrkne. Odlazimo i mi ćuteći. valjda se tako na tom mjestu jedino može i činiti - ćutati ćuteći.

Kod srednjovjekovnog manastira Koporin, nedaleko od Radovanjskog luga, sve je više vjernika. Kada se pozlate polja, uminu eksurzije i umnože se vjernici, onda je to u ovom kraju siguran znak da stiže ljeto.



Manastir Koporin podignut je poslije Angorske bitke 1402. godine kao zadužbina i grobna crkva despota Stefana lazarevića, sina kneza Lazara.
Ostarjela monahinja u sjenci lipe, jer na ovom mjestu još zadugo traje dan nego u lugu, blagočestivo pripovijeda vjernicima iz Zrenjanina o svetitelju arhiđakonu Stefanu kome je ova bogomolja posvećena.

Mir i u manastirskom kompleksu. Pored puta za Veliku Planu ponovo zlate se polja.

Stigao je novi hljeb. Došlo je ljeto u ovaj istorijski kraj Srbije.

(BN /Tihomir Nestorović)

Komentari / 2

Ostavite komentar
Name

E

13.06.2017 05:54

Hvala Tihomiru na ovom divnom tekstu koji budi emocije i osjecas neku radost dok ga citas, za razliku od raznih zapetljostina koje citamo i rihno dozivljavamo.

ODGOVORITE
Name

prorok

13.06.2017 06:24

Samo u Radovanjskom lugu se može osjetiti miris strašne srpske istorije i ljudske pokvarenosti.Tamo, na mjestu ubistva Karađorđa je svjedočanstvo šta je (ne)čovjek spreman da uradi zbog vlasti?

ODGOVORITE