Rusi Agrokorom uzimaju Hrvatsku

Ruski uticaj na Srbiju neupitan je, a Srbiju Kremlj koristi kao poligon za operacije u susjednim državama, ponajprije Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji, ali i Hrvatskoj.

Region 10.04.2017 | 12:51 Teško je ignorisati stratešku dimenziju ovakvog razvoja događaja, zasigurno jednog od najvažnijih trenutaka od sticanja hrvatske nezavisnosti, baš kao što je iluzorno vjerovati da ruska ofenziva na Hrvatsku i Agrokor nema baš nikakav geopolitički kontekst, kao što to naivno uvjerava šef HNS-a i bivši ministar privrede Ivan Vrdoljak.

Taj kontekst definisan je činjenicom da se Hrvatska, koja je ujedno i ključna američka saveznica u ovom dijelu Evrope, vrlo oštro postavila prema Rusiji, naročito nakon dolaska vlade Andreja Plenkovića.

Preuzimanje najveće hrvatske kompanije od strane ruskog finansijskog kapitala svakako je pokazatelj strateške naivnosti donositelja ključnih odluka u Hrvatskoj.

Hrvatska, članica Evropske unije i NATO, ali i ključan saveznik Sjedinjenih Američkih Država u ovom dijelu Evrope, sada vitalno zavisi od ruskih banaka, ponajprije najmoćnije Sberbanke, koje su u rukama ruske države, što je direktna posljedica te naivnosti aktuelne vladajuće vrhuške.

Kada se prije tri godine vlasnik Agrokora Ivica Todorić odlučio zadužiti u Rusiji, i to zato što njegov poslovni model nije više uživao povjerenje zapadnih finansijera, nitko nije razmišljao o geopolitičkim posljedicama te odluke.

Problemi su nastali kada je Todorić ušao u dodatne teškoće, koje su onemogućavale urednu otplatu finansijskih obaveza ruskim bankama, o čemu je, zahvaljujući nesvakidašnjoj intervenciji ruskog veleposlanika Anvara Azimova, obaviještena i hrvatska javnost.

Ruske banke bile su primorane spašavati više od milijarde evra svog ulaganja u Agrokor, a rezultat tog ulaganja predstavlja »spašavanje« firme, odnosno njeno preuzimanje, uz vjerovatno uklanjanje Todorića i iz vlasničke i iz upravljačke strukture.

To će, naravno, značiti i rusko preuzimanje ne samo hrvatske maloprodaje, nego i proizvodnje, kao i velikih i plodnih poljoprivrednih površina u Slavoniji i Baranji. Drugim riječima, cijelog Todorićevog poslovnog carstva, koje je nastajalo pod geslom »od njive do stola«.

Teško je ignorisati stratešku dimenziju ovakvog razvoja događaja, sigurno jednog od najvažnijih trenutaka od sticanja hrvatske neovisnosti, baš kao što je iluzorno vjerovati da ruska ofenziva na Hrvatsku i Agrokor nema baš nikakav geopolitički kontekst, kao što to naivno uvjerava šef HNS-a i bivši ministar privrede Ivan Vrdoljak.

Taj kontekst definisan je činjenicom da se Hrvatska, koja je ujedno i ključna američka saveznica u ovom dijelu Evrope, vrlo oštro postavila prema Rusiji, naročito nakon dolaska vlade Andreja Plenkovića.

Upravo je premijer Plenković na samom početku mandata odabrao Kijev za jednu od svojih prvih inostranih destinacija, ponudivši zahvalnim domaćinima hrvatska iskustva u, kako je rekao, mirnoj reintegraciji okupiranih područja Donjecka, Luganska i Krima.

Taj demonstrativan čin, dakako, izazvao je žestoku reakciju Kremlja, koja se najprije ogledala u neuobičajeno oštroj diplomatskoj reakciji ruskog ministarstva spoljnih poslova, nakon koje je uslijedio i snažan pritisak finansijskog kapitala u vlasništvu ruske države na najvažniju hrvatsku kompaniju i jednog od ključnih privrednih aktera u cijeloj regiji.

Rusija sve prisutnija na Balkanu

Jasno je, takođe, da slučaj Hrvatske i Agrokora valja analizirati u širem regionalnom kontekstu, i to u svjetlu najnovijeg zaoštravanja između Rusije i Zapada na balkanskom poluotoku, koje se ispoljava u cijelom nizu naoko nepovezanih događaja.

Na cijelom Balkanu, koji je već nekoliko godina jedan od ključnih u hladnoratovskom zaoštravanju odnosa između Zapada i Rusije, odvijaju se procesi kojima se Rusija pokušava nametnuti kao ključan akter na ovom području.

Rusija je aktivna i sve prisutnija u svim balkanskim zemljama, a posebito u nestabilnim i krhkim postjugoslavenskim demokratijama, koje nisu članice Evropske unije, ali i u članicama EU Sloveniji i Hrvatskoj, premda se njihovi slučajevi bitno razlikuju.

Proruska komponenta u slovenskoj politici, naime, dobrovoljna je i prisutna već godinama, što je rezultiralo i posjetama Vladimira Putina i Dmitrija Medvedeva Sloveniji u vrijeme kada su im evropska vrata, zbog sankcija, uglavnom bila zatvorena.

Tako se upravo zahvaljujući bliskim odnosima Ljubljane s Moskvom u Sloveniji ovih dana čuju zahtjevi da bi slovenski čelnici od ruskih trebali tražiti pomoć u ponovnom preuzimanju Merkatora.

Za razliku od Slovenije, međutim, Hrvatska će na korekciju svoje politike prema Rusiji, koja će najvjerojatnije uslijediti u sljedećim danima i nedeljama, zapravo biti prisiljena, i to ponajprije zahvaljujući strateškoj naivnosti i nesnalaženju hrvatskog političkog vrha.

Ruski uticaj na Srbiju neupitan je, a Srbiju Kremlj koristi kao poligon za operacije u susjednim državama, ponajprije Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji, ali i Hrvatskoj.

Premda je Srbija kandidatkinja EU i nalazi se usred pregovaračkog procesa, Aleksandar Vučić zagospodario je svojom zemljom primjenjujući putinovski model prema medijima i opoziciji, premda bi Srbija zbog pristupnih pregovora postupno trebala usvajati evropski demokratski model.

Strateški vakuum ispunjava Moskva

Posebno agresivno lice Moskva je pokazala u Crnoj Gori, gdje je ruski kapital snažno prisutan već godinama. Ako je vjerovati crnogorskoj vladajućoj eliti i zapadnim medijima, posebno britanskim, Rusija je umiješana u pokušaj puča protiv Mila Đukanovića, politički najdugovječnijeg političkog lidera na ovim prostorima, premda ima i onih koji misle da je pokušaj državnog udara zapravo režiran od strane Đukanovića i njegovih obavještajaca, budući da je širenje straha od Rusije jedan od razloga još jednog Đukanovićeva uspjeha na nedavnim izborima.

Makedonija je takođe u sferi snažnog ruskog uticaja, a time i jedan od najaktivnijih poligona aktualnog obračuna Rusije i Zapada. Ruski interesi u ovom slučaju preklapaju se s interesima korumpirane i kriminalne vladajuće garniture, koja formalno zagovara evroatlantske integracije, a zapravo je u dosluhu s Moskvom, koja pak optužuje Zapad da stoji iza pokušaja rušenja režima u Makedoniji po modelu obojenih revolucija.

Iako jačanje ruskog uticaja u regiji traje već godinama, svjedočimo svojevrsnoj kulminaciji tog procesa, a tu kulminaciju možemo objasniti dvama paralelnim procesima koji se odvijaju na zapadnoj strani. Prvi proces posljedica je naglog opadanja interesa EU za Balkan posljednjih nekoliko godina, o čemu svjedoči podatak da se prije nedavne rasprave o Zapadnom Balkanu na sastanku evropskih čelnika na vrhu na Malti zadnja rasprava o Balkanu na najvišem nivou u EU održala još davne 2006. godine.

Jasno je, naime, da u skorije vrijeme neće biti proširenja EU i da je sve više evropskih građana protiv primanja novih članica. Brexit i opasnost od uspjeha populista na izborima u Francuskoj i Njemačkoj sili EU na konsolidaciju i preuređenje, zbog kojih politika proširenja pada u drugi plan.

Sve se to, dakako, negativno odražava na evropsku perspektivu zapadnobalkanskih država, stvarajući strateški vakuum, koji vrlo vješto ispunjava Moskva.

Drugi proces koji svakako olakšava rusku penetraciju rezultat je dolaska na vlast nove administracije u Sjedinjenim Američkim Državama. Tranzicija američke politike od Obaminog, Bušovog i Klintonovog intervencionizma do Trampovog izolacionizma i protekcionizma mogla bi ostaviti Balkan izvan američkog interesa, što bi otvorilo vrata ruskom uticaju na ovom području.

Jasno je, međutim, da bi povratak na politiku sfera utiecaja predstavljao katastrofu za Balkan, no sudeći prema najavama američkih zvaničnika Vašington je i dalje zainteresovan za procese na ovom području i neće od njega odustati, iako je vjerovatno iluzorno očekivati bilo kakav ozbiljniji angažman Trampove Bijele kuće na Balkanu u narednom periodu.

A to, dakako, ponovo širom otvara vrata Rusiji, o čemu svjedoči i slučaj Agrokora.

(Vijesti.me/novilist.hr)